Sinoć
je Spaladium arena bila popunjena do posljednjega mjesta; nije to nikakva
novinarska fraza kojom se započinju raznorazni osvrti, nego potpuno iskreno
rečeno – najjednostavnija činjenica.
Koncert
je započeo s 45 minuta zakašnjenja, no to je zanemarivo jer kada se na
pozornicu popeo Oliver i za svojim bijelom klavirom zaželio svima “Dobar dan”,
glazbeno putovanje moglo je započeti. Uskoro mu se pridružio Gibonni i tako “učinio
pravu stvar” zaželjevši okupljenima da
guštaju, opuste se, a oni će biti tu dok god nas je volja. I zaista, koncert je
trajao gotovo četiri sata. Nizali su se hitovi Dvije duše, Zlatne godine, Mirakul,
Posoljeni zrak i razlivena tinta, Ne odustajem i dr, a ni Oliver nije razočarao
odabirom svojih hitova: Trag u beskraju, Tko sam ja da ti sudim, Nedostaješ mi
ti, Moj lipi anđele, Galeb i ja, Cesarica, kao ni nezaobilazna Nadalina kojom je
publiku dignuo na noge. Posebno je bilo zanimljivo kada je Oliver zapjevao
Gibonnijevu Kad sam nasamo s njom uz komentar da je oduvijek htio otpjevati tu
pjesmu, a Gibonni je publiku počastio s jednom nepoznatom pjesmom iz njegovih
top 3. Riječ je o pjesmi koja još nije dostupna na internet servisima, no kako
to obično biva, vjerojatno će i ona uskoro postati hit. Najjednostavnije rečeno,
Gibonni je bio za dušu, oslobađanje ritma i pjevanje iz petnih žila, a poslije
njega Oliver je bio i za dušu i za odmaranje misli na njegovim stihovima. Iako su
njihove pjesme dobropoznate svima, ipak je neki poseban osjećaj kada ih se pjeva uglas s pjevačima
i cjelokupnom dvoranom i tako im se vrati onaj prvotni sjaj.
Možda
je baš taj osjećaj ono što je Gibonnijev pogled pun poštovanja, zajedničke
emocije za umjetnost, stvaralaštvo i svjetonazor otkrivao i bio često iskreno
uperen put Olivera, i možda je baš to ono što ih veže u – familiju.
A
sinoć je s tom familijom guštalo još 12 000 raspjevanih i nasmijanih lica.
