„300" - visokoadrenalinska zabava i brutalno stilizirano nasilje

Redatelj: Zack Snyder
Glumci: Gerard Butler, Lena Headey, Dominic West, Vincent Regan
Trajanje: 117 minuta
Ocjena: 8/10

Na prvi pogled ovaj naslov vjerojatno izgleda kao da film nije dobio pozitivnu ocjenu. Ali, Upravo suprotno, „300" je film koji morate pogledati. kako svaka filmska recenzija mora imati svoj kraj i početak, red i smisao, to ćemo objasniti nešto kasnije.

Za početak, sinopsis. „300" je drugi dugometražni uradak mladog američkog redatelja iz nove i perspektivne generacije holivudskih filmaša, Zacka Snydera. Radnja je smještena u antičku Grčku, doba invazije Perzijanaca koji pokušavaju pokoriti grčku civilizaciju, a vrti se oko spartanskog kralja Leonide i njegove hrabre skupine od 300 ratnika (po čemu je film, očito, i dobio naziv) i njihovom junačkom činu sučeljavanja sa brojčano nadmoćnom perzijskom vojskom. U to sve je neizbježno utkana i ljubavna priča, popraćena političkim intrigama, koje neizbježno prate gotovo svaki povijesni spektakl recentnijeg datuma.

Radnja je smještena u antičku Grčku, doba invazije Perzijanaca koji pokušavaju pokoriti grčku civilizaciju, a vrti se oko spartanskog kralja Leonide i njegove hrabre skupine od 300 ratnika (po čemu je film, očito, i dobio naziv) i njihovom junačkom činu sučeljavanja sa brojčano nadmoćnom perzijskom vojskom.

Tako dolazimo do središnje tematske odrednice ovog djela - povijesni spektakl. Središnja tematska odrednica je to samo zato što ovaj film to nije, iako ga svi takvim pokušavaju prikazati. Kako nije, reći ćete? Pa riječ je o bitci kod Termopila, koja je dobro dokumentirani i često opisivani povijesni događaj. I to je ono u čemu sve interpretacije ovog filma griješe. Iako je priča „300" inspirirana događajima kod Termopilskog klanca i koristi se likovima koji su u njima sudjelovali, ovo nije povijesni film. „300" je fikcija, koja ništa drugo ni ne pokušava biti, ali je u to izmanipulirana. Nimalo ne pomaže ni „pametna" intervencija hrvatskog distributera, koji je „300" odlučio podnasloviti „Bitka kod Termopila", misleći valjda da će tako bolje publici približiti žanr i temu filma. A postigli su upravo suprotno. Ovo, naime, ne bi bio nikakav problem da likovi u filmu ni jednom ne spominju naziv Termopil, što bi već samo po sebi trebalo pojasniti da Snyder nema nikakvu namjeru svoje djelo ograničiti na uski prostor zabilježene povijesti, niti ga smjestiti ikakve sfere fizičke realnosti. „300" je fikcija. I samo to se trudi biti. Jesam li to već rekao? Nije važno, ponavljanje je majka znanja.

Puno buke nizašto se diglo oko ovog filma, baš zato što ga mnogi odbijaju prihvatiti kao fikciju. U Iranu je zabranjen, zbog grotesknog načina prikazivanja perzijske vojske, a peticije koje su protiv njega pokrenute i u brojnim drugim zemljama, uključujući SAD, se vrlo lako mogu pronaći na internetu ukoliko ih želite potpisati. Iz sličnog je razloga podijelio i publiku. Nakon izlaska iz kino dvorane, među ljudima koji su je napuštali zajedno sa mnom, mogli su se vrlo često čuti komentari kako im se film ne sviđa jer je „nerealan". Ako vam se film ne sviđa, to je vaše pravo, ali ako vam se ne sviđa jer je nerealan, niste ga trebali ni gledati jer mu to nikad nije bila namjera. Ni ovom, a ni velikoj većini drugih. Pravo je umjetnosti da probija granice realnosti, na svaki način koji smatra prikladnim i/ili potrebnim.

I to je ono što Snyder ovdje čini. Veliku je pomoć, doduše, imao u predlošku s kojim je morao raditi. Davno prije nego što je postao film, „300" je bio strip (ili kako neki ovakav tip stripa vole nazivat, grafička novela) koji je napisao jedan od najvećih suvremenih majstora devete umjetnosti, Frank Miller. Ako vam zvuči poznato, a niste obožavatelj stripa, to je vjerojatno zato što je po njegovom djelu ekraniziran i „Sin City", kojeg je i korežirao s Robertom Rodrigezom. Pišući „300" Miller je potpuno dao oduška svojoj genijalnoj, ali duboko poremećenoj, mašti stvorivši tako ono što najviše voli stvarati - potpunu i apsolutnu grotesku. A Snyder je, kao obožavatelj Millerovog rada, tu grotesku odlučio vjerno prenijeti na filmsko platno. I u tome savršeno uspio.

„300" je snimljen u takozvanoj tehnici zelenog ekrana, na isti način kao i „Sin City" i „Gospodar neba i svijet sutrašnjice". Jednostavno rečeno, to znači da su glumci cijeli posao odradili u studiju, a sve ostalo je dodano kasnije, računalnom animacijom kako bi se sačuvala atmosfera izvornog strip predloška. Što je, s obzirom na čuda moderne tehnologije, ispalo savršeno. Tome uvelike pomaže i specifični stil režije koji njeguje Snyder, a koji je razvio režirajući glazbene spotove. Još sa svojim prvim filmom, obradom kultnog horora „Zora živih mrtvaca", Snyder je pokazao da je sposoban za velike stvari, a ovdje je to potvrdio. Njegov je redateljski stil teško usporediti s ičim već viđenim jer je vrlo malo filmaša koji su sposobni tako dobro i vizualno ugodno kombinirati napete dinamične kadrove i brze montažne rezove s mirnim i staloženim panoramskim pregledima pejsaža. Usprkos svoj dinamičnosti njegove kamere, „300" ni u jednom trenutku ne izgleda kaotično, a gledatelju je u svakom momentu jasno 'tko tu koga' i zašto. Jednostavno rečeno, Snyder je ovim filmom stvorio pravo vizualno remek djelo, nešto dosad neviđeno u svijetu kinematografije.

Ali, da ga ne bi samo hvalili, ima „300", nažalost, i svoje mane. Tu na prvom mjestu mislim na priču, koja je nedovoljno dobro razrađena i na momente vrlo šuplja, te na karekterizaciju likova, koji ni u jednom trenu ne idu dalje od jasnog kontrasta crnog i bijelog. Ukratko, najveći adut ovog filma je ujedno i njegova boljka. Sve je do te mjere podređeno vizualnom identitetu da svi ostali kinematografski elementi padaju u drugi plan. Glumačke interpretacije, iako solidne, nisu nešto što će se posebno pamtiti iako treba istaknuti prekrasnu Lenu Headey, u ulozi hrabre spartanske kraljice koja je spremna sve žrtvovati za ljubav prema svom mužu Leonidi.

Pitanje koje se nakon gledanja ovog filma stoga mora postaviti, i koje je mene osobno neko vrijeme mučilo, jest: Je li sam vizualni izgled, nauštrb svega ostalog doista dovoljan da film bude dobar, ili čak nešto više od tog? Inače bi moj odgovor sigurno bio ne, ali u ovom mi slučaju to savjest ne dopušta. Pored Snyderove vrhunske režije i briljantnih sitnih perverzija koje je Miller utkao u svoje likove (posebice negativce), a koje su ovdje izvrsno prenesene, teško je na ekranu vidjeti išta drugo pa svi nedostatci koje „300" ima (a ima ih puno) ostaju u drugom planu, zanemareni, zaboravljeni, gotovo pa i neprimijećeni. Ako ga još niste gledali, nemate što čekati; „300" zaslužuje vašu punu pozornost.