Instant klasik za 21. stoljeće

Izvorni naslov: Children of Men
Redatelj: Alfonso Cuaron
Glumci: Clive Owen, Michael Caine, Julianne Moore
Trajanje: 109 minuta
Ocjena: 9/10

Meksički genijalac Alfonso Cuaron u svijet se američkog filma ušuljao polako i neprimjetno, pristojnim filmićima "Mala princeza" i "Velika očekivanja". Nakon toga je uslijedio povratak u rodni mu Meksiko gdje snima instant klasik latinoameričke kinematografije. "I tvoju mamu također" pokazao je Cuarona u svoj njegovoj genijalnosti, nakon čega je ovaj svestrani Meksikanac mogao slobodno birati projekte. Odabrao je pravi holivudski mainstream projekt i u četvrti nastavak planetarno popularnog "Harryja Pottera" uspio ugurati malo svoje karakteristične tame i crnog humora oduševivši djecu i odrasle diljem svijeta. A onda se opet bacio na jedan manji film, film o kojem se nije puno pričalo, a koji je postao apsolutni vrhunac njegovog ionako impresivnog redateljskog opusa i instant klasik koji će u analima kinematografije ostati zabilježen za vijeke vjekova - "Djecu čovječanstva".

Godina je 2027, a svijet je u sveopćem rasulu. Zbog misteriozne bolesti žene već godinama ne mogu rađati, a najmlađi čovjek na Zemlji ima dvadesetak godina. Treći svjetski rat razorio je dobar dio svijeta, a jedino preostalo uporište civilizacije je Velika Britanija. No, ni Britancima nije naročito dobro. Rat koji je bjesnio ostatkom svijeta na Otoku je iznjedrio totalitarističku vladu, koja je potpuno zatvorila svoje granice, zabranila imigraciju i uvela rasne zakone protiv svih čija koža nije bijele boje. U takvom svijetu živi Theo Faron (Clive Owen), bivši aktivist kojem je život skršio sve iluzije i potjerao ga u bijednu i monotonu činovničku egzistenciju. No, njegov će se cijeli svijet iznenada promijeniti dolaskom bivše žene, Amerikanke Julian Taylor (Julianne Moore) koja i dalje proganja mladenačke ideale o jednakosti i slobodi. Julian treba Theovu pomoć u misiji koja bi mogla označiti prekretnicu u budućnosti ljudske rase. Potrebno je prevesti mladu crnkinju Kee (Claire-Hope Ashitey) od točke A do točke B. Zašto je ona toliko važna? Kee je jedina djevojka koja je uspjela zatrudnjeti nakon više od 20 godina...

Ako priča na prvi pogled izgleda jednostavno i nepretenciozno, to je zato što uglavnom i jest. Ali sva su velika umjetnička djela uvijek težila jednostavnosti. Konkretni događaji u kojima se likovi nalaze u ovom filmu nisu naročito bitni. Oni su samo tematska pozadina koja je Cuaronu potrebna da prenese svoje ideje. A tih ideja ima poprilično. Ljepota ovog filma je upravo u detaljima, malim, na prvi pogled nebitnim sitnicama, koje ipak privlače gledateljevu pozornost i tjeraju na razmišljanje. Svaki kadar "Djece čovječanstva" remek djelo je samo za sebe, svaka nova scena predstavlja svoj mali svijet ispunjen metaforama i sitnim analogijama koje se polako, kao dijelovi mozaika slažu u cjelinu. Ali cjelina "Djece čovječanstva" nije samo sastav svojih dijelova, ona je puno više. Interpretacije ovog filma su beskonačne, jer je svaki njegov dio poruka za sebe.

Cuaron je napravio nešto veliko, nešto važno i toga je i te kako svjestan. I iz te činjenice crpi inspiraciju da napravi nešto popuno novo i originalno što je nemal pothvat kad se uzme u obzir da je originalnost posljednjih desetljeća gotovo potpuno iščezla iz svijeta kinematografije. Ili je bar svedena na minimum. Cuaron u "Djeci čovječanstva" gotovo iz ničega izmišlja potpuno unikatni stil režije, nikad prije zabilježen na filmskoj traci, savršeno kombinirajući dva gotovo nespojiva svijeta. "Djeca čovječanstva" na momente su visoko stilizirana poezija na platnu koja publiku ostavlja bez daha, a u treptaju oka postaju surova dokumentaristička realnost. Svakom novom scenom Cuaron je sposoban gledatelja iznenaditi i šokirati svojim režijskim bravurama, hrabro eksperimentirajući s nikad prije primijenjenim tehnikama (bar ne na ovako bezgrešan i savršen način).

Svaki je aspekt "Djece čovječanstva" razrađen do najsitnijih detalja pa se ništa manje ne treba očekivati ni od podijele uloga. Glavna je uloga tako pripala jednom od najboljih, a možda i najboljem, glumcu suvremene kinematografije, karizmatičnom Englezu Cliveu Owenu. Owen apsolutno briljira u liku bivšeg aktivističkog intelektualca Thea, pa kako film odmiče jednostavno je pratiti polagano buđenje njegovih uspavanih ideala, a nemoguće je ne uživati u njegovom unikatnom načinu razmišljanja o životu. Ili nečemu što tome naliči. Jaku potporu Owen ima u glumačkom veteranu Michaelu Caineu i elegantnoj divi američke nezavisne kinematografije Julianne Moore čiji su likovi, iako prostorno ograničeni, okarakterizirani do savršenstva.