O vukodlacima, ljudima i zloupotrebi klasične literature

Redateljica: Katja von Garnier
Glumci: Agnes Bruckner, Hugh Dancy, Olivier Martinez, Katja Riemann
Trajanje: 98 minuta
Ocjena: 3/10

Nakon što smo u horor žanru dobili Romea i Juliju s vampirima, vukodlacima i ljudima u "Underworldu" Lena Weismana, stiže nam i njegov klon u kojem nema vampira pa tako imamo Romea i Juliju samo s vukodlacima i ljudima.

Mlada vukodlačica Vivan (Agnes Bruckner) živi povučenim životom sa svojom tetom, nakon što joj je skupina ljudi ubila oca i majku kad su saznali da se radi o vukodlacima. Vivian izbjegava gotovo svaki kontakt s ljudima i druži se isključivo sa svojom vrstom kako bi što manje privlačila pozornost na sebe. Komplikacije nastaju kad se upozna s mladim američkim turistom Aidenom (Hugh Dancy), u kojeg se zaljubljuje. A situaciju dodatno komplicira to što je ona, prema tradiciji, već obećana vođi svoga čopora Gabrielu (Olivier Martinez). Vivian se uskoro nađe u situaciji da mora birati između svoje ljubavi prema Aidenu i odanosti koju osjeća prema svojoj vrsti...

Kao što je na početku teksta rečeno, ovaj je film više nego očita kopija, štoviše, gotovo pa klon, "Underworlda" pa već samim time teško može biti dobar. A kad tome dodate prozaičnu radnju lošije latino sapunice, užasne akcijske scene i nepostojeću napetost (što je pomalo zabrinjavajuće kad se uzme u obzir kako ovaj film pretendira da bude horor), mislim da je sve rečeno.

O režiji bolje ne bi bilo ni govoriti, ali kad se već mora... Iz svake scene "Krvi i čokolade" jasno je kako je redateljica Katja von Garnier prije ovog snimala isključivo niskobudžetne drame i romantične komedijice za koje nitko nije čuo. Što je jednu takvu redateljicu nagnalo da se okuša u žanru akcijskog horora, ili nečem što bi trebalo biti akcijski horor, ostaje nepoznanica, ali upalilo joj nije. Na momente se čini kako Von Garnier pojma nema gdje bi točno kamera trebala stajati pa je malo vrti naokolo da pokrije sve kutove za svaki slučaj, a svojom statičnom tehnikom montaže će joj prije poći za rukom uspavati gledatelja nego mu probuditi makar i letimično zanimanje za film ili ga, ne daj Bože, prestrašiti.

Ništa bolje nije ni sa glumcima. Agnes Bruckner i Hugh Dancy su potpuno plastični i neuvjerljivi kao tragični ljubavni par, a na trenutke i toliko iritantni da jednostavno poželite da ih netko napokon ubije pa da završimo s ovom farsom. U sveopće se sivilo uklopio i Olivier Martinez, koji bi trebao glumiti karizmatičnog negativca, ali nekako mu to baš ne polazi za rukom. Doduše sivilo Martinezu posljednjih godina baš i nije strano, s obzirom da još od 2002. i "Nevjerne" nije snimio ništa vrijedno spomena, unatoč svoj svojoj nekadašnjoj perspektivnosti i pustom kritičarskom isticanju kao nove glumačke snage francuskog filma.

Sve u svemu, loše, jadno i nikakvo. Ako nešto ne možeš završiti, bolje je ni ne počinjati, otprilike zvuči neka, ne tako stara, narodna poslovica. Katja von Garnier je, na svoju vlastitu štetu, nije čula. Nadamo se da će se u budućnosti kloniti ovakvih pokušaja "kreativnosti".