Sveti Martin se štuje kao zaštitnik vinara i vinogradara, ali i kao zagovornik protiv alkoholizma

Martinje ili blagdan svetog Martina u našim krajevima tradicionalno prolazi u znaku pučkih obreda i veselica, krštenja mladog vina u 'biskupskoj odori' i pečenih guski.

Mnogi su za svetog Martina čuli upravo po takvim običajima. A tko je doista bio sveti Martin? Spomendan tog sveca, 11. studenog, dan je njegovog pokopa (umro je 8. studenog 397. godine. u Francuskoj), koji se u pučkoj traciji 'poklopio' s ključnim momentima u proizvodnji vina.

Sveti Martin se štuje kao zaštitnik vinara i vinogradara, ali i kao zagovornik protiv alkoholizma, no osim toga, i kao jedan od zaštitnika Francuske, zaštitnik konjanika i uzgajivača konja, vojnika, hotelijera, borbe protiv siromaštva...

U Zadarskoj županiji blagdan Sv. Martina slavi se u Pridragi, Polači, Povljani na otoku Pagu, Lepurima i u Sukošanu.

Rođen je 316. godine, kao sin rimskog vojnog časnika u panonskoj Sabariji, u današnjem Szombathelyu u Mađarskoj. Pri kraju svoje vojničke karijere Martinov će otac doseći čin vojnog tribuna.

Kada mu se rodio sin nazvao ga je Martin (umanjenica od Marsa, rimskog boga rata) kako bi odao počast vlastitom vojničkom zvanju, ali i kako bi naznačio djetetovu budućnost. No Martina je čekala drukčija misija.

Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji. Tu je usvojio dio humanističke naobrazbe. U Paviji Martin dolazi u kontakt s kršćanima koji su ga zanijeli svojom idejom ljubavi prema bližnjem. Roditelji, koji nisu bili kršćani, odvraćali su ga od, tada još, nove vjere. Smatrali su kršćanstvo čudnom istočnjačkom sektom. No, Martin je prihvatio kršćanstvo, odabrao monaški život, a 371. izabran je za biskupa.

S petnaestak godina, protivno vlastitoj volji, Martin je unovačen u rimsku vojsku i postao je pripadnikom carske garde. Međutim, Martina povijest neće pamtiti kao vojnika, već po skromnom i duboko ljudskom činu dobrote i nesebične ljubavi, koji će postati simbol pomoći siromašnom čovjeku.

Kad je imao nešto više od petnaest, Martin je na konju, u vojničkoj opremi na kojoj se posebno isticao veliki crveni ogrtač, jahao dok je studeni vjetar najavljivao dolazak zime. Iznenada, uz rub ceste, pojavi se neki stari siromah, sav promrzao, u poderanim krpama. Starac je tresući se pružio ruku za pomoć. Martin se dosjetio: mačem je presjekao polovicu svoga crvenog plašta i njime zaogrnuo promrzlog starca. Te noći Martin je prema predaji blaženo usnuo, a u snu mu se javio Isus te mu zahvalio što ga je zaogrnuo polovicom svog ogrtača.

Legenda još dodaje da je tu gestu dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se i nebo smilovalo siromašnima koji su cvokotali od zime, pa na spomen toga i danas u mnogim krajevima toplije dane pred početak zime zovu 'Martinje ljeto'.

Martina su posebno voljeli siromašni i odbačeni ljudi, kojima je uvijek ostao blizak. Nešto manje su ga voljeli bogati koje je stalno opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost.

Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, a u mnogim našim krajevima i danas je tako. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino! ("Mlado vino pije se na Svetog Martina!").

Dugo vremena na Zapadu je sveti Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i danas. A njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi.