Prvi moderni ruž za usne napravljen je 1883. u Parizu. Bio je umotan u svileni papir, a sastojao se od mješavine pčelinjeg voska, jelenjeg loja i ricinusova ulja

Svatko od nas lako može prepoznati tubicu koja krije ruž za usne. Boje se mijenjaju, dizajn također, no sve su to samo detalji, ruž uvijek ostaje vrlo prepoznatljiv. No znate li što se krije u ružu?

Povijest ruža za usne seže daleko u prošlost, čak u doba drevne Mezopotamije. Žene koje su živjele na tom području prije kojih pet tisuća godina smatraju se izumiteljicama ruža. Za bojenje usana one su koristile prah poludragog kamenja, a osim usana, na sličan su način ukrašavale i oči. U drevnoj egipatskoj civilizaciji žene su također bojile usne. Koraljnocrvenu boju dobivale su kombinacijom morskih trava, malo joda i broma (bromine mannite). S obzirom na njihov sastav, ne treba previše čuditi da su prvi ruževi za usne uzrokovali brojne zdravstvene probleme ženama koje su ih koristile. A najpoznatija od svih drevnih Egipćanki, Kleopatra, svoj ruž pravila je od crvene boje koju bi dobila mljevenjem određenih vrsta buba i mrava.

Tek u 16. stoljeću započinje šira upotreba ruža za usne. Kraljica Elizabeta I, poznata po svojim naprednom svjetonazoru, izmislila je i popularizirala krvavocrvenu boju ruža za usne koji se radio od pčelinjeg voska i crvene boje dobivene od bilja. Ruž je u vrijeme kraljice Victorije u 19. stoljeću došao na zao glas budući da ga je ona smatrala vulgarnim ukrasom koji nose samo prostitutke i glumci. U to vrijeme, 'pristojnim djevojkama bilo je strogo zabranjeno šminkati se prije braka, a ni kod udanih žena nije se blagonaklono gledalo na šminku.

Prvi moderni ruž za usne napravljen je 1883. u Parizu. Bio je umotan u svileni papir, a sastojao se od mješavine pčelinjeg voska, jelenjeg loja i ricinusova ulja.

Tek u 20. stoljeću ruž postaje zaista raširena i općeprihvaćena pojava. Štoviše, tijekom Drugog svjetskog rata savezničke vlade su poticale korištenje ruža za usne koji je prepoznat kao sredstvo za dizanje morala umornoj vojsci, ali i mnogobrojnim ženama koje su svoj doprinos obrani dale radeći u tvornicama oružja. Ruž se više nije povezivao s osobama lakoga morala.

Hollywood je također odigrao značajnu ulogu u prihvaćanju ruža i širenju njegove popularnosti. Već 20-ih i 30-ih godina, pojavom crno-bijelog nijemog filma, ruž i šminka uopće postali su vrlo važno pomagalo za naglašavanje ljepote glumica, ali i glumaca, kao i za naglašavanje ekspresije njihovih lica. U to se vrijeme na tržištu pojavio i prvi ruž u metalnoj dozi, a osim crvene, javljaju se druge boje, poput svijetloružičaste i tamnoljubičaste. Krajem 40-ih, usavršen je patent metalne tube ruža za usne i ona dobiva današnji izgled s rotirajućom dijelom koji jednostavno istiskuje ruž prema gore, prenosi T-portal.hr.

Za najprepoznatljiviju, najpoznatiju boju ruža, onu ružičasto-crvene nijanse, zaslužna je Coco Chanel. Davne 1924. Coco je kreirala ruž te boje, a upravo zbog toga ta se nijansa naziva 'Chanel-crvena' i neizostavni je dio svake Chanelove kolekcije šminke.

Ruž je danas, nema sumnje, sveprisutan i vjerojatno je jedno od najpopularnijih kozmetičkih pomagala na svijetu. Sastav mu više nije ni blizu onome kakav je davnih dana koristila lijepa Kleopatra, no nije ni bitno različit od onog koji je nosila Elizabeta I. Osobito kad je riječ o ruževima nove generacije koji se vraćaju prirodnim sastojcima (organic lipstick), pa je pčelinji vosak, ricinusovo i jojobino ulje ponovo in.