Sve je više dokaza da je na Marsu postojala tekuća voda i da ispod površinskih slojeva još postoji vodeni led

Prema najnovijoj geokemijskoj analizi znanstvenika s Berkeleyja, kišne su kapi nekoć padale na Marsovo tlo. Doduše, kiše su i prestale lijevati prije više milijardi godina.

Prema podacima o tlu iz pet misija na Mars koje su prethodile Phoenixu i informacijama skupljenim na najsušim mjestima na Zemlji, znanstvenici su zaključili da je voda "morala padati odozgo, a ne izvirati odozdo", kao što se vjerovalo.

"Tlo može igrati ulogu nesavršenog zapisa o promjeni klime", kaže Ronald Amundson, profesor ekologije sa Sveučilišta Berkeley i voditelj studije.

"Proučavanjem kemije tla možemo doći do informacija o povijesti klime", rekao je.

Glavna Amundsonova opservacija je da Marsovo tlo ima sloj sulfata iznad sloja klorida.

Taj uzorak odgovara kretanju vode iz atmosfere prema dolje, kakav se može pronaći u regolitu na Zemlji.

Iako se sada ne može sa sigurnošću reći je li na Marsu bilo snijega, susnježice ili kiše, dokazi reakcije sa stijenom ukazuju na to da je voda na tlu bila tekuća.

Rad američkih znanstvenika trebao bi biti objavljen u Geochimica Cosmochimica Acta, magazinu Međunarodnog geokemijskog društva.

Općenito raste interes za tlo Crvenog planeta. Pogotovo nakon što su misije rovera na Mars pomoću analize sastava tla potvrdile da je na površini nekoć tekla voda.

Tako je i najveća vrijednost Phoenixa u njegovoj sposobnosti da u uzorcima Marsovog tla traži gradbene blokove života.

Sve više dokaza da je na Marsu postojala tekuća voda i da ispod površinskih slojeva još postoji vodeni led ponovno je podgrijalo i nade da će napokon biti pronađen i jednostavni oblik izvanzemaljskog života.

Amundsonov rad uvelike se temeljio na proučavanjima ultrasuhih područja Zemlje, koja se nazivaju i analogijama Marsa. Prije svega je proučavao geokemiju tla iz pustinje Atacama u Čileu.

"Kemijske i fizikalne sličnosti između Marsovog krajolika i suhih mjesta na Zemlji uvjerile su nas da pustinje drže ključeve otkrića na Marsu", rekao je.

Iako vjerojatno nikog neće iznenaditi, Amundsonov zaključak je: na mjestu susreta vode i stijene, bilo na Zemlji ili Marsu, događaju se iste stvari.

Prije nekoliko tjedana znanstvenici su prema geokemiji sastojaka ostalih nakon isparavanja vode uspjeli usporediti salinitet Marsove vode i vode iz Mrtvog mora.

"Pustinja Atacama i suhe doline Antarktike su mjesta susreta Zemlje i Marsa", kaže Amundson.

"Još će biti rasprave oko toga ima li Mars više zajedničke geokemije s tim Zemljinim klimatskim ekstremima, nego ta mjesta imaju zajedničkog s ostatkom našeg planeta", zaključuje Amundson.