Od mirnog profesora do opsesivnog provalnika

Na temelju francuskog originala 'Sve za nju' Oscarom nagrađeni redatelj filma 'Sudar' i scenarist sjajne 'Djevojke od milijun dolara' Paul Haggis snimio je neobičnu mješavinu psihološke drame i akcijskog filma.

I dok kombinacija dvaju žanrova djeluje poprilično skladno, akcijski aspekt filma, kao što to često biva, unatoč realističkom postupku obiluje neuvjerljivim tezama, što baca nepovoljno svjetlo na cijeli film.

Iako nije lako povjerovati da jedan razumni i mirni profesor na lokalnom koledžu u roku od svega nekoliko mjeseci postane krimi-ekspert, još je neuvjerljivija ideja o savršenoj uigranosti američke policije koja je spremna u roku od 15 minuta zatvoriti cijeli jedan grad i sve njegove prilaze te mobilizirati sve svoje snage kako bi se uhvatila jedna bjegunka.

Kada bi policija uistinu bila i upola toliko efikasna, za pretpostaviti je da bi stopa kriminala u SAD-u bila zanemariva.

Od profesorovih uspješnih pokušaja ovladavanja stručnim znanjima poput provale, krivotvorenja, obračuna s dilerima droge ili pljačke neusporedivo su zanimljiviji njegovi promašaji.

Russell Crowe solidan je u ulozi čovjeka koji se rukovođen iracionalnim razlozima upušta u suludu misiju oslobađanja svoje supruge, za koju vjeruje da je krivo optužena, iz zatvora. Da nema holivudskog happy enda, možda bismo svjedočili istinski zanimljivom djelu, ovako razočaranja ne manjka.

Iako isprva priča obećava – krimi-zaplet nije smješten na marginu društva, nego u srednju klasu, Crowe je hičkokovski 'običan čovjek' koji se transformira kad je stavljen u ekstremnu situaciju, a neuvjerljivo harmoničan odnos među bračnim partnerima redatelju je važan kako motivacija glavnog lika ne bi bila dovedena u pitanje – cjelina je zasigurno ispod razine potencijala priče.

Postavljajući ključno etičko pitanje – može li cilj opravdati svako sredstvo – redatelj Haggis, premda kolebljivo, ipak nudi potvrdan odgovor.

No treba li uistinu amnestirati kriminalna djela glavnog junaka samo zato što se osjeća kao da je gurnut u situaciju iz koje ne vidi drugog izlaza?

Trebamo li opravdavati čovjeka koji umjesto da preuzme odgovornost o brizi za vlastito dijete dopušta da mu opsesija upravlja životom? Zaslužuje li naše simpatije jer nije želio nikoga povrijediti?

Osobnog sam uvjerenja da nijedan odgovor ne može biti potvrdan, no Haggisov je problem što svoju ideju da se poneki zločin ipak može opravdati, ako ga počini 'pozitivac', nije podrobnije elaborirao, nego se, kad mu je zatrebalo, glatko prebacio u akcijski mode u kojem su takva pitanja ionako suvišna.