Optimizam su donijeli filmovi 'Deponij', inspirativna priča o uspjehu unatoč svim preprekama i 'Život u sauni', tužno-urnebesna 'psihoterapija' finskih muškaraca u saunama

Pao je berlinski zid, a s njim i velike federacije; jedna od nacionalnih država iskoračila je iz zajednice, no odmah nakon zida i sama je pala u posebne probleme, ne samo zbog vlastitih separatista, već i zbog odluke bivšeg 'šefa' da ovaj satelit od strateške važnosti ne prepusti kontroli mrskih Zapadnih sila. Problemi su završili ratom, a dok su nevini ginuli, svijet je odlučio žmiriti, obzirom da mu se cjela priča nije uklapala u koncept interesa...

Ne, ne govorimo o Hrvatskoj u devedesetima, već o Gruziji u razdoblju od 1991. do 2010. godine, čijom se pričom – s naglaskom na kratkom, ali okrutnom ratu iz 2008., drugom u modernoj povijesti regije – pozabavila redateljica Nino Kirtadze (poznata i kao autorica 'Durakovo: Selo budala'), savjetnica gruzijskog predsjednika koja je, očito je to iz montiranog materijala, snimanje ovog dokumentarca započela kao svojevrsni dnevnik stranačkih izbora i poslovne svakodnevice predsjednika države. No onda je s kamerom u ruci dočekala i rat pa tako uspjela zabilježiti unutrašnjost djelovanja političkog vrha u ekstremnim uvjetima, iz samog srca vladajuće mašinerije.

Rezultat je ono što katalog ZagrebDoxa naziva 'političkom pripovijetkom' – zapravo audiovizualni komad gruzijskog nacionalnog aktivizma, izraz bunta protiv ruske okupacije i jedan od dva antiruska filma u jučerašnjem programu festivala.

Drugi naslov koji se pozabavio katastrofalnim stanjem ruskog državnog monolita u jurnjavi za svjetskom dominacijom, koji se i u razdoblju nakon hladnog rata želi postaviti kao supersila s vlastitim carstvom američkih i kineskih proporcija, govori o već puno puta obrađenoj temi ruskih neokapitalističkih oligarha. S time da se 'Vlast' redateljice Cathryn Collins pozabavio jednim, svakako najpoznatijim slučajem, suđenjem Mikhailu Hodorkovskom čiju je karijeru i život doslovno preko noći uspjela uništiti post-KGB-ovska represivna Putinova aparatura.

'Vlast' nimalo skriveno staje na stranu osuđenog biznismena, napominjući kako je tijekom devedesetih on možda i bio dio prljave igre koja ga je pretvorila u najbogatijeg igrača tranzicijskog sustava, onog koji je malobrojne pretvorio u tajkune, a mase u gladne promatrače, no ono što je učinio Putin, zastrašujućim, ali klasičnim fašističkim modelom ujedinjenja beskrajne političke i korporativne moći, daleko je užasnije. Ovaj film tako nije samo priča o jednom uništenom bogatašu, već prije svega priča o jednom sustavu, upozorenje koje je kritično i jednako pesimistično koliko i gruzijska analiza nekažnjene nepravde.

Malo više optimizma u petak su na ZagrebDox donijeli filmovi o kojima smo već pisali – 'Deponij' kao inspirativna priča o uspjehu unatoč svim preprekama i 'Život u sauni', na trenutke tužna, a na trenutke urnebesna zamagljena 'psihoterapija' finskih muškaraca u saunama.

'Deponij', proslavljen i nominacijom za Oscara, nije baš toliko dobar kao film, koliko je fascinantan projekt kojim se film bavi, onaj Vika Muniza, umjetnika koji se iz New Yorka odlučio vratiti u rodni Brazil i pomoći tamošnjim skupljačima otpada da smeće pretvore u podlogu umjetničkog djela, a koje će ih odvesti iz smetlišta ravno u najprestižnije galerije svijeta. Redateljica Lucy Walker pratila je Muniza od prvog do posljednjeg dana njegove akcije, pokazavši nam da snovi mogu postati stvarnost. Ali samo za neke sanjare, naravno.

S druge strane, Joonas Berghäll i Mika Hotakainen zasigurno su bili iznenađeni time koliko se njihov smisao za stil i režiju poklopio s emotivnim blagom iscijeđenih iz nekoliko finskih muškaraca (i jednog medvjeda), snimanih tijekom opuštajućih dijaloga unutar sauna i toplica, a koji jednostavno otvaraju dušu onako kako para i vrućina otvaraju njihove pore.

'Život u sauni' tako je prokleto jednostavan, ali i tako prokleto sjajan film, koji za razliku od 'Deponija' nije pratio promjene života, ali je zato živote ogolio i servirao uz začin audiovizualne poezije i fantastičnog pejzažnog slikarstva kamerom.

'Drugarica Jovanka', film beogradske novinarke i redateljice Slađane Zarić i redatelja Filipa Čolovića, izazvao je veliku pažnju baš kao i u Srbiji, gdje je na nacionalnoj televiziji oborio sve rekorde gledanosti.

Prilikom jučerašnje projekcije u programu Kontroverzni Dox tražila se karta viška pa su znatiželjni gledatelji zauzeli i pozicije na stepenicama. Kombinacija arhivskih snimki i svjedočanstava suvremenika aktera i događaja u Užicama 15, gdje je Jovanka Broz provela 35 godina u zajedničkom životu s Titom, nažalost nije uspjela pružiti zaokruženu priču o liku i djelu najpoznatije jugoslavenske prve dame.

Znamo da se kao nadobudna i agilna aktivistica, udala u 28.godini za Josipa Broza koji je tada imao 60 godina te vrlo brzo zauzela istaknuto mjesto ne samo u njegovom privatnom već i javnom životu države. Nijedno događanje nije prolazilo bez njezina obola, desetljećima je vedrila i oblačila u odlukama o brojnim procedurama i ceremonijama ugošćavanja visokih državnika. Navodno je bila upoznata sa svim državnim tajnama te se na jednoj snimci jasno vidi da čita najpovjerljivije dokumente.

Međutim, pitanja tipa da li je njezino ponašanje bilo neprihvatljivo i destruktivno te da li je u kasnijim godinama zbog otpuštanja brojnih Titovih suradnika postala prijetnja državi ili je na kraju bila samo kolateralna žrtva politike i dalje ostaje otvoreno. Također, oslanjajući se na ulomke iz različitih knjiga, na razne ispovijesti i dokumente, film pokušava rasvijetliti odnose na vrhu nekadašnjeg sustava, ali i u tome ostaje nedorečen i nejasan.

Ostaje samo nostalgična šetnja jednim davno prošlim vremenom, te izvjesnost da se drugarica Jovanka nakon Titove smrti potpuno povukla iz javnog života te odbija intervjue ili bilo kakve razgovore o svojoj ulozi u političkom i društvenom životu minulog doba. Danas ima 87. godina, živi sa sestrom u dodijeljenoj vili (koja navodno prokišnjava), a i dalje ustraje na sporu o Titovoj bogatoj ostavštini koja se procjenjuje na desetke milijuna eura.