Nastup u cijelini bio je savršeno osmišljena glazbena komunikacija između prošlosti i sadašnjosti usmjerene prema budućnosti

Chris Rea je u četvrtak u zagrebačkom Boćarskom domu demonstrirao savršeni spoj čovjeka i glazbe, glasa i gitare, prošlosti i sadašnjosti.

Otvorivši koncert pjesmama 'The Last Open Road' u kojoj priziva još jedno, posljednje putovanje 'otvorenom cestom' i 'Work Gang', u kojoj se kroz glazbena sjećanja vraća domu, Chris Rea odredio je ključne točke ne samo svog nastupa u Boćarskom domu, već i cjelokupnog svojeg glazbenog opusa.

Nastup u cijelini bio je savršeno osmišljena glazbena komunikacija između prošlosti i sadašnjosti usmjerene prema budućnosti. Sadašnjost je predstavljao široki, otvoreni, uvijek nov i neočekivani, samim time budući put, prošlost pak dom kao prostor sjećanja i mjesto stalnih povrataka. Ta dva pola susrela su se sinoć u neočekivanom obratu u kojemu svi putovi i ceste vode domu, što znači da budućnost u interpretaciji Chrisa Reae nije ništa drugo nego težnja za povratkom u prošlost.

Susret ceste i doma, odnosno sadašnjosti i prošlosti, prenio se na koncert u cijelosti. Tako su se u 90-minutnom osnovnom dijelu koncerta nizale pjesme 'Where the Blues Come From' u kojoj je Chrisova gitara gotovo zajecala za prošlošću, što je pojačala plava (blue = tuga) boja reflektora, pa potom pravi hit 'Josephine', u kojemu se između doma i putovanja nalazi razdvojenost, što je Chris podebljao doziranim usporavanjem pjesme. Nakon 'Josephine' uslijedio je još jedan blues s dušom u 'Easy Rider' pa čisti zvučni impresionizam u 'Til the Morning Sun Shines on My Love and Me'.

Povratak u vode sadašnjosti uslijedio je s hitovima 'Looking for the Summer' i 'Julia', potonje u aranžmanu naglašenije naslonjenom na ritam, da bi se Chris potom opet zaputio na put u 'Stony Road'. U pjesmi 'Come So Far, Yet Still So Far to Go' osim što je provjerio dokud je stigao, podigao je ritam i glasnoću koncerta do prvog usijanja, da bi potom uslijedio ponajbolji dio koncerta uz gotovo nevjerojatnu solažu na slide gitari u pjesmi 'Somewhere Between Highway 61 & 49', jasno opet na putu. Na krilima opake solaže Chris je proletio kroz Stainsby Girls, da bi sam kraj prvog dijela dugog 90-ak minuta bio, jasno, u znaku 'Road to Hell'. Svoju najpoznatiju pjesmu Chris Rea izveo je kako i spada – izuzetno moćno, posebice u prijelazu iz prvog, sporog i prigušenog dijela u drugi.

Uslijedio je bis s 'On the Beach' pod ručnom uz predstavljanje pratećeg benda i odlične solaže, 'Let's Dance' koja je uspjela podići publiku na noge i rasplesati je te završnom 'It's All Gone' koja je bila točka na i odlično ispričane priče od poziva na posljednje putovanje do njegova kraja.

Dijalog između putovanja i doma, osim u konceptu koncerta, pretočio se i na izvedbeni dijalog koji se sastojao od nekoliko dijelova. Prvi dio bio je dijalog između Chrisovog glasa i gitare – upravo u njemu leži sva čarolija glazbenog majstora. Glas otežan životnim borbama zvučao je poput škrinje koja krije prašnjave, a neodoljive tajne – sjetno, toplo, tek na trenutke pomalo grubo te izuzetno sugestivno. S druge strane, gitara je bila sva u melodiji koja je tekla zvučnim koritima, ne rušeći, već milujući i omatajući prepreke, beskrajno opušteno, zaigrano te na trenutke duhovito.

Paralelno s Chrisovim glasom i prstima, na sceni Boćarskog doma razvijao se dijalog između Chrisa i odličnog pratećeg benda. Dok je na početku bend djelovao poput brata kojemu je zadatak ne dozvoliti zaigranom Chrisu da u svojoj zvukovnoj igri pobjegne samoj pjesmi, kasnije su članovi benda sve više stvarali osobne dijaloge s Reom i njegovom gitarom. Vrhunac je bio u već spomenutoj stvari 'Somewhere Between Highway 61 & 49' u kojoj su se odlično nadopunjavali Chris na slideu i u melodiji te drugi gitarist uronjen na ritam.

Završni dijalog bio je onaj s publikom kojemu jedinom možemo uputiti zamjerku, i to ne na račun Chrisa, već zagrebačke publike koja je ispunila Boćarski dom taman da ne bude gužvanja. Iako između pjesama nije rekao nijednu riječ, Chris Rea je s publikom komunicirao na najbolji mogući način – glazbom. To nije tek fraza, već činjenica, budući da su i Chrisovi plesni koraci i njegovi nakloni publici izranjali upravo iz zvuka gitare.