Mudro koncipiranim koncertom 2Cellos su prepunu zagrebačku Arenu proveli od uhu ugodne klasike do silnom energijom nabijene glazbene bombe u završnom dijelu koncerta

Iako su nas na početku koncerta 2Cellos u zagrebačkoj Areni kopkala pitanja vezana uz opravdanost otvaranja blokom klasične glazbe pred tisućama uglavnom mladih ljudi što žude za hitoidnim crossoverima, tijekom koncerta mudre su se misli i riječi stale topiti, a racionalni sudovi nestajati, i sve to pod naletom nevjerojatne energije Luke Šulića i Stjepana Hausera na djelu.

Sve je, kako je i red, krenulo spomenutim klasičnim blokom koji su Luka i Stjepan, uz optimalnu dozu posvećenosti i izraze ozbiljne emocije te u društvu Zagrebačke filharmonije, odradili vrlo elegantno. Štekalo je pomalo u komunikaciji s orkestrom, što ide na dušu nezgrapnosti prostora, ali i potrebi da Luka i Stjepan zauzimaju čelna mjesta na pozornici. Rezultat toga je bila nezgrapna situacija u kojoj se dirigent našao iza leđa violončelista, što je bitno otežalo komunikaciju s orkestrom.

Nakon kratkog, uhu milog i slatkog klasičnog dijela koji je publika pratila, kako i priliči, u tišini uz elegantni pljesak, krenuo je šou. Preobrazba klasičara u klasične rokere u prvi trenutak je djelovala pomalo navučeno te smo se, samo na tren, preplašili da će režija preuzeti stvar u svoje ruke, no Stjepan i Luka su brzinski rastjerali strahove svojim ponajvećim hitom 'Welcome to the Jungle'.

Žestoki i moćni, što smo dosad tek čitali i gledali na YouTubeu, stali su nizati opako energične obrade od 'Purple Hazea' u kojoj su pjev gitare Jimija Hendrixa savršeno prenijeli u pjev violončela, preko Musea i Green Daya do Red Hot Chili Peppersa i njihove 'Californication'. Uslijedio je U2, mini blok s 'With Or Without You' i odličnom 'Where the Streets Have No Name', potom Coldplay i dva Michaela Jacksona, fenomenalni 'Human Nature' i slavni 'Smooth Criminal'.

U ovom trenutku biste lako mogli pomisliti kako je red za bis pa bijeg kućama, no pogriješili biste. Dečki su, naime, odlučili da njihov najveći hit bude tek odličan početak bombastično žestokog dijela koncerta. Naslijedio ga je Nirvanin 'Nevermind' koji se naslonio na Smooth-euforiju, da bi se dvojcu potom na sceni pridružio bubnjar Dušan Kranjc. Na krilima opako moćnog bubnja uslijedila je erupcija energije u 'You Shook Me All Night Long' i 'Highway To Hell' starih dobrih AC/DC-ja te prvi bis s još jednim standardom AC/DC-ja i Nirvaninim 'Smels Like Teen Spirit'. U ovom najžešćem bloku izuzetno važnu ulogu odigrao je Kranjc čiji su bubnjevi ozbiljno protresli Arenu, davši Luki i Stjepanu čvrstim, moćnim i nabrijanim ritmom dodatni vjetar u leđa.

Iako je sve djelovalo kao da će dečki stati nakon prvog bisa, ovacije odlično raspoložene publike vratile su ih i na drugi koji su mudro primirili, zaokruživši opaku glazbenu priču.

Rezime ohlađene glave

Nakon što nam se glava ohladila u beskrajno dugom putu kući (izlazak iz Laništa nakon rasprodanog koncerta u Areni lako bi mogao poslužiti dečkima iz AC/DC-ja kao inspiracija za neki novi 'Highway To Hell'), možemo zaključiti da Luka i Stjepan nisu zaludili svijet egzotičnim porijeklom, nekim novim zvukom i idejama, vješto osmišljenim marketingom ili nečim sličnim, već neopisivom izvedbenom snagom i energijom kojom u potpunosti ispunjavaju i osvajaju prostore u kojima sviraju. I to ne samo na instrumentima, već strastvenim pokretima i pogledima te neupitnim šarmom.

Nama osobno više se sviđaju u interpretacijama u kojima se osjetnije udaljavaju od originala, poput 'Where the Streets Have No Name' s izuzetno moćnim uvodom i 'Human Nature' u kojemu u potpunosti odbacuju gudala, zamijenivši ih prstima i dlanovima. Također, vrlo efektno su podijelili uloge. Stjepan, koji se čvršće drži originalne melodije, čak i u trenucima kad se u potpunosti raspojasa, u pravilu je bio zadužen za 'refrene' hitova. S druge strane, Luka je slobodniji i dramatičniji u interpretaciji te je uglavnom bio zadužen za nabijanje ritma pjesme, dok je melodiju preuzimao u trenucima poigravanja i variranja osnovnom temom. Takvim 'plesom' i zamjenom uloga dinamizirali su koncert vješto izbjegavajući moguću monotoniju.

Na kraju, iako još uvijek dvojimo oko funkcionalnosti klasičnog bloka koji u odnosu na cjelinu djeluje pomalo kao strano tijelo, možemo zaključiti kako silna buka oko 2Cellos nikako nije bez pokrića. Dapače.