Bilo je to najdinamičnijih 150 minuta urnebesne životne komedije!

"CABAres CABArei", kultna monodrama glumca Zijaha Sokolovića, jučer je nakon dugo vremena ponovno odigrana u Zadru. Glumac nevjerojatnog životnog iskustva te neiscrpnog nadahnuća i energije oduševio je zadarsku publiku koja je do posljednjeg mjesta popunila ogroman prostor kluba Arsenal.

Monodrama koja već 19 godina puni dvorane u svim mjestima bivše YU opravdala je sva očekivanja. Dva i pol sata Zijah je skakao, umirao od smijeha, plakao, vikao, šaptao, psovao, prepričavao, ljutio se i veselio,..., tu i tamo s pokojim hladnim tušem realnosti i ozbiljnosti. Bez predaha, bez vremena da se publika sabere i vrati u sigurnost, ravnotežu, opuštenost. Bilo je to najdinamičnijih 150 minuta urnebesne životne komedije! Samo istinski glumački majstori poput Zijaha mogu zapamtiti toliko teksta, „urlati" na sceni skoro tri sata, a paralelno s tim držati vlastitu koncentraciju s takvom predanošću i publiku koncentriranu na sebi toliko dugo.

U predstavi je pomalo svatko od nas ...

Već je nadaleko poznato da tko jednom pogleda predstavu Zijaha Sokolovića, neće propustiti doći ponovno. Najvjerojatnije je tome tako jer u predstavi zapravo ima svakog od nas pomalo i pronalazeći se u skoro svakoj Zijahovoj riječi, ne možemo prestati slušati jer nas zanima više; želimo čuti da još netko s nama dijeli gorčinu i ljepotu života. Treba li nam brak ili ne? U što se pretvore leptirići, koji nam trepere u trbuhu, kada sve preraste u naviku? Kakav mi to život živimo? Žena i muž, brak, seks, svađe,... Zijah Sokolović prepričao nam je sudbinu malog čovjeka koji je svjestan svojih muka i velikih ljudskih zabluda...

Zijah Sokolović govori i glumi sve što se glumiti može. Majstorskom gestikulacijom, grimasama s jedne, a potpunom kontrolom glasa s druge strane, on se poigrava s osjećajima i mišljenjem publike sve do ruba izdržljivosti. Konstantno isprepliće dvije velike i za svakog značajne teme - ljubav i smrt.

„CABAres, CABArei predstava je koja nam govori o dezorijentiranosti modernog čovjeka izgubljenih ideala i uopće vjere u njih, a nije u stanju postati žilavi „mediokritet" koji, sljedeći samo goli nagon samoodržanja, uvijek odnosi pobjedu nad bilo kakvim duhovnim vrijednostima i intelektom. Ovu smrtno ozbiljnu problematiku Zijah Sokolović oblaže specifičnom vrstom crnog humora koji funkcionira kao agresivno karikiranje čulnosti, kao nemoćna osveta uma nad tijelom i nemilosrdno razgolićavanje života!..." (30.03.1998 R.P. Naši dani, Sarajevo)

Zijah je obuhvatio sve „klišeje", odnosno istinske muke čovjekove svakodnevice, samo što je još sve dodatno zapaprio u stilu današnjeg vremena pa se nije sramio spomenuti niti „narodne nazive" spolnih organa kao niti njihovih „radnji". Na mnoštvo životnih sitnica gledatelji su,prepoznajući se u njima, uzvraćali jednakom količinom smijeha i aplauza. O prljavoj i „mučnoj" svakodnevici Zijah priča ubrzano, bez pauze, daha, ... s izrazitom i promjenjivom mimikom i glasovnim modulacijama, a kada sve te muke uzdigne na viši nivo i počne razmišljati o životu, onda usporava i pripovijeda poput običnog čovjeka kojeg vlastita muka pretvara u malog mudraca.

Iako predstava pršti od poruka koje nam Zijah upućuje i duboko utiskuje u naš um, ona se zapravo ne može prepričati. To jednostavno morate doživjeti sami. Za Zijaha je npr., jedan od glavnih motiva i misli vodilja u stvaranju predstave bila ljubav. Ljubav, ili bilo koji drugi motiv koji nas potiče na život i napredovanje, mora ostati isti i održavati se svim snagama. I to je put, kaže Zijah, koji će vas pročistiti od životnih nevolja i jada svakodnevice, a priuštit vam životno iskustvo sretnog i ispunjenog čovjeka.