Autor animiranog (kvazi)dokumentarca 'Autobiografija lažljivca - neistinita priča o montipajtonovcu Grahamu Chapmanu' govori o Monty Pythonu, alkoholizmu, homoseksualnosti, pop glazbi i planovima za animiranu adaptaciju knjige 'Dirt' benda Mötley Crüe.

Novinar, filmaš i radišna BBC-jeva akvizicija Jeff Simpson posjetio je Animafest, ne bi li promovirao svoj dugometražni animirani film 'Autobiografija lažljivca - neistinita priča o montipajtonovcu Grahamu Chapmanu', sagu o pokojnom Grahamu Chapmanu, ikoni 'Letećeg cirkusa Montyja Pythona', čije su posthumno otkrivene audio snimke korištene kao narativna podloga cjelovečernjeg putovanja kroz lik i djelo pokojnika.

Rezultat je posve konfuzan, ali dobrim dijelom strašno zabavan, kreativan i poprilično originalan animirani kvazidokumentarac, koji se služi jezikom fikcije i nizom različitih vizualnih stilova za pričanje priče o legendarnom komičaru.

'Za BBC sam već režirao nekoliko dokumentarnih filmova o mrtvim komičarima', objašnjava Simpson, prekidan urlanjem škotskih navijača ispred zagrebačkog Kina Europa, te nastavlja:

'Uvijek sam želio snimiti dokumentarac o Grahamu Chapmanu jer sam smatrao da je, pored svega što je radio s Pythonima, imao jako zanimljiv život. Bio je otvoreno gay i potajno alkoholičar. To je sjajna podloga za priču. Tijekom istraživanja otkrio sam da je usto i potpuno mrtav pa nije mogao sudjelovati u snimanju. No uspio sam pronaći snimke na kojima on osobno čita svoju autobiografiju.'

Gdje?

Ne smijem reći.

Ukrali ste ih s nečijeg tavana?

Nipošto ne smijem reći. Moja izvorna ideja bila je da Graham bude narator dokumentarca iz svog groba, a kad sam posjetio Billa Jonesa i Bena Timletta, koji su sa mnom režirali 'Autobiografiju lažljivca', shvatio sam da su tek završili dokumentarni serijal o 'Monty Pythonu' pa nisu zainteresirani raditi još jedan. Osim toga, znali su da nema šanse da sami Pythoni ponovo pristanu sjesti pred kamere i davati nove intervjue. Ali znali su da bi mogli biti zainteresirani za to da nastupe u filmu. Kad smo pomnije poslušali snimke, shvatili smo da je dobar dio knjige u dijaloškoj formi. To je bio prijelomni trenutak i pala je odluka da sve to snimimo kao cjelovečernji film.

Spomenuli ste homoseksualizam i alkohol - čini se da su ta dva motiva dominantna u filmu. Je li to uistinu ono što definira Chapmana kao osobu i umjetnika?

Njegov život je svakako bio kaotičan. Nije se opisivao kao sto posto gay, u knjizi kaže da je 70 posto gay. Imao je mnoge seksualne avanture s oba spola, iako je dugo bio u vezi s muškarcem, Davidom Sherlockom. Chapman je imao problema s vlastitom seksualnošću, ali ne zbog javnosti, jer bio je otvoreno gay. To je tada, tijekom šezdesetih i sedamdesetih, bilo jako hrabro. Nije bilo gay celebrityja. Elton John je imao ženu, a George Michael djevojke. Boy George je govorio da više voli piti čaj od seksa. Tako da je Graham u neku ruku bio pravi heroj.
Njega su mučili osobni problemi vezani uz otkriće vlastite homoseksualnosti, nije ga bilo briga što o tome misli javnost. Moguće je da je alkoholizam proizvod tih unutarnjih trzavica. Pio je šest pinti džina dnevno. Prijatelji nisu imali pojma da ima problem, jer tada se alkoholizam nije smatrao bolešću.

Za razliku od homoseksualizma. U Hrvatskoj, mnogi ljudi i danas misle da je bolje biti alkoholičar, nego gay.

(zgroženo) Stvarno? U današnjoj Britaniji, slavne osobe utrkuju se tko će prije javnosti otkriti da je gay. Graham je bio u vezi s Davidom od 1966, a bio je i pokraj njegove samrtne postelje. Bila je to dugoročna veza. Drugi članovi Monty Pythona ponašali su se prema Davidu isto kao i prema suprugama drugih Pythona. Imali su vrlo strogi sustav glasovanja kada su donosili odluke o projektima i aktivnostima - jedan Python, jedan glas. David je bio zadužen glasovati umjesto Grahama, nakon njegove smrti, jer su odlučili da će to činiti i njihove supruge kad oni umru. David je tako imao isti status kakav bi imala žena, da je bila udana za Grahama. No to ne znači da Graham u svom kaotičnom životu nije imao mnoge avanture.

Tri redatelja radila su na ovom filmu - je li on zato toliko stilski šaren, je li svatko izabrao pet-šest omiljenih animatora?

Ne, razvili smo jako dobar sustav suradnje. Ja dolazim iz svijeta dokumentaraca, Ben je producent, a Bill montažer. Svatko od nas pristupio je projektu s drugačijim vještinama, ali svatko je u isto vrijeme pristao na glasovanje većine. Kad je trebalo donijeti bilo koju odluku, pobijedila bi dvojica protiv jednog. Preporučujem to svima - nikada nemojte režirati u paru, jer to će biti stalni rat, ali ako vas je troje, jedan uvijek može presuditi. U početku me bilo strah da će se, budući da su Bill i Ben prijatelji, udružiti i uvijek glasovati protiv mene, ali s obzirom na to da su odrasli zajedno, oni su bili ti koji su uvijek imali suprotna mišljenja, natjecali su se poput braće. Zajedno smo prošli kroz tridesetak tvrtki za animaciju i odabrali najbolje. Htjeli smo imati razne stilove, vezane uz razne vrste humora.

Zato u konačnici izgleda kao putovanje kroz sve postojeće stilove animacije, od starog crteža do 3D kompjuterske animacije.

Je li to dobro ili loše?

Pa, nije nužno loše...

Trudili smo se da Graham bude ljepilo koje će sve to povezati u jednu smislenu, zaokruženu cjelinu. Njegov je lik strogo zacrtan, uvijek je prepoznatljiv, s lulom u ustima, plavim očima i kosom, uvijek je druga najveća osoba u sceni, John Cleese je najviši... Imamo nekoliko verzija roditelja, ali uvijek su prepoznatljivi, mama po naočalama, tata po brkovima. Jako smo radili i na tranzicijama, kako jedna scena prelazi u drugu, jedan stil u drugi i sl. Od početka smo htjeli da film bude u neku ruku izložba svih stilova britanske animacije, s naglaskom na mlade ljude. Prosječna dob naših animatora je 28 i ovo je svima bio prvi dugometražni projekt.

Koliko su bili inspirirani onime što je Terry Gilliam radio u Pythonima?

Iskreno, pretpostavljam da se kao osobe od 28 godina uopće ne sjećaju Gilliamovih animacija.

To sam baš želio pitati - koliko su Pythoni danas poznati novim klincima u Britaniji?

Znaju za njih, prije svega zahvaljujući YouTubeu. Iskreno, John Cleese i Michael Palin bili bi prepoznati tijekom šetnje ulicom, ali prije svega zbog projekata koje su radili nakon Pythona. Posebno Palin, zahvaljujući svojim TV putopisima. Zato mi je drago da smo snimili film o Grahamu, jer on jedini nije imao tzv. drugu karijeru, njega ljudi znaju samo po Pythonima.
No Pythoni su na YouTubeu, a nove generacije ih upoznaju uglavnom na fakultetu. To je mjesto na kojem se počinju razmjenjivati i citirati njihovi skečevi. Filmovi i mjuzikli iza kojih stoje Pythoni imaju također zaseban život.

Pythoni imaju legendarni status gotovo u cijelom zapadnom svijetu, bili su popularni i u komunističkoj Jugoslaviji. U čemu je stvar, što je to što nadilazi sve kulturne i političke granice kada su Pythoni u pitanju?

Mislim da svi vole kada se Britanci ponašaju blesavo. To sam shvatio i osobno tijekom svog posjeta Hrvatskoj. Pythoni se na površini čine samo kao majstori blesavosti i nadrealizma, ali ispod svega toga leže iznimno moćne ideje. Svi su oni strašno obrazovani, educirani na Oxfordu i Cambridgeu. Oni su sjajni mislioci, iza njihove komedije leže snažne ideje i zbog toga ona ima toliko trajanje.

Je li Eric Idle vidio film?

Mislim da jest, s obzirom na to da ga je prokomentirao na Twitteru.

Zašto je on bio jedini Pythonovac koji je odbio sudjelovati u projektu?

Dobili smo ih pet, uključujući i mrtvaca, ali Eric je, poput nas, želio naglasiti da to nije film Monty Pythona. Na Twitteru je napisao da ovo nije projekt Pythona i da oni nisu napisali scenarij. Što je istina i s time se slažemo od prvog dana - to je film Grahama Chapmana, on ga je napisao, on je u njemu s drugim Pythonovcima... Sretni smo što se film ne doživljava kao ponovno okupljanje Pythona.

Tijekom karijere radili ste i na čuvenom showu 'Top Of The Pops'.

Da, dok je još nešto valjao. Prije deset godina. Bavio sam se glazbom, radio sam na Radio 1 kao novinar pa sam i u 'Top Of Othe Pops' radio intervjue sa zvijezdama. Bila je to parada imena kao što su Jennifer Lopez, Ricky Martin, Puff Daddy, Marilyn Manson, Backstreet Boys... Tijekom rada na Radio 1 pratio sam Britpop na svom vrhu, bilo je to doba Oasis, Blur, Spice Girls... Zvuči li zabavno? (smijeh)

Što je sljedeće?

Planiramo nastaviti s istom idejom - više zvijezda animacije u jednom ludom animiranom filmu, no ovoga puta razmišljamo o adaptaciji autobiografije Mötley Crüe, njihove odlične knjige 'Dirt'. Različiti članovi benda pisali su različite dijelove knjige, što nam otvara mogućnost da ponovo predstavimo različite vrste animacije, a sve to uz fantastičan rock and roll soundtrack. Prilika je to i za animiranu Pamelu Anderson, koja je bila u braku s Tommyjem Leejem. Ne sumnjam da su im već nudili novac za adaptacije, ali uvjeren sam da 'Dirt' može funkcionirati samo kao animacija - kako drugačije možemo imati Tommy Leejev penis kao zaseban lik koji govori? Naravno, kao što je Cameron Diaz bila Freud u 'Autobiografiji lažjivca', tako ćemo pronaći veliku zvijezdu da glumi penis. Doduše, nismo još kontaktirali bend niti pitali za prava na knjigu, ali ako Mötley Crüe čita tportal, neka se javi!