Kroz cijelu svoju karijeru sa svijetom je komunicirao samo glazbom. I to jednosmjerno. Kad si prava faca i imaš što reći, to je očito i sasvim dovoljno

J.J. (iliti Jean Jacques) Cale preminuo je od posljedica srčanog udara u petak 26. srpnja. Znajući koliko je bio utjecajan i kao autor - ali još i više kao osebujni gitaristički stilist koji je izmislio bluesy laid-back (fingerpicking) koji je ostao njegovim trajnim zaštitnim znakom - ne treba sumnjati da će se uskoro pojaviti kakav zgodno skockan "tribute album" na kojem će glazbenici koji su ga voljeli i cijenili snimiti svoje verzije njegovih vječnih melodija, piše slobodnadalmacija

Tko zna hoće li i Eric Clapton biti među njima, no ako je itko već za Caleova života - unatoč njegovoj samoizolaciji i ne baš velikoj marljivosti kad je riječ o studijskim projektima - podigao spomenik i glazbeniku i njegovim skladbama, tada je to baš on. I, naravno, nimalo slučajno i na ovogodišnjem Claptonovu albumu "Old Sock" Caleu je pripalo posebno mjesto. I kao prijatelju, kao gitaristu i, naravno, kao autoru, jer njegova "Angel", reprezentativan komad melankolične laid-back folk-country rock teme, jedan je od ključnih trenutaka albuma. Uostalom, Clapton i Cale su odavno sudbinski povezani.

Šifra - za poslije ponoći

J.J. (rođen je 5. prosinca 1938. u Oklahoma Cityju) ozbiljniju je karijeru započeo 1965., nakon selidbe iz Tulse u Los Angeles, kada kratko vrijeme svira u pratećem bendu Delaney & Bonnie te snima i prvu verziju skladbe "After Midnight", broja koji će kasnije, baš kao i Caleov "Cocaine", postati jedan od udarnih hitova u repertoaru Erica Claptona. Clapton se s Caleovom glazbom zacijelo upoznao preko Delaneyja i Bonnie Bramlett, pjevačko-sviračkog bračnog para koji je 1969. svirao s Claptonovim Blind Faith na američkoj turneji, a godinu kasnije objavio svoj treći album na kojem im je i Clapton obilato pomogao.

Drugi izvor je vjerojatno bio Leon Russell, za čiju je netom pokrenutu etiketu Shelter Cale potpisao 1969. i u "miraz" donio intrigantan demo materijal. Stoga, kad je na Bramlettov nagovor i uz potporu članova njegova pratećeg benda - a uz asistenciju i Leona Russella - Clapton 1970. konačno ušao u studio da bi snimio svoj eponimni prvi album, nije bilo nikakvo čudo da se na prvijencu našla i "After Midnight", skladba potpunog anonimca iz Oklahome. I postala megahit.

Prijeko potreban novac koji stigao od autorskih prava, kao i pažnja kritike, Calea su konačno gurnuli u studio, pa na samom prijelazu 1971. u 1972. izlazi album prvijenac "Naturally". Bio je to sjajan debut, kojim je utemeljen Caleov gitarski stil i vokalni iskaz te definiran žanrovski i stilski prostor južnjačkoga country bluesa u kojem će se Cale uglavnom kretati u svim sljedećim albumima.

No, nije to bilo sve, jer "Crazy Mamma" je bila hit, baš kao i ponovno snimljena "After Midnight", dok je "They Call Me The Breeze" (skladba zbog koje sam se kao tinejdžer zaljubio u Caleovu glazbu), nakon što su je snimili Lynard Skynard, postala standard južnjačkog odsječka blues i country-rocka. Drugi album "Realy" objavljen je u prosincu iste godine, no bio je od nešto slabijeg autorskog materijala, premda je, s druge strane, čvrsto cementirao sad već prepoznatljivu pjevačku i gitarističku maniru.

Treći album "Okie" iz 1974. donio je blagi pomak prema gospelom ozračenom countryju te sjajnu "Cajun Moon", a dvije godine kasniji "Trubadour", sa setom novih introspektivnih laid-back bluesy tema, iliti naprosto nastavak onoga što Cale jedino voli pisati i odsvirati, skladbu "Cocaine". I nju je Clapton odveo u vječnost snimivši je 1977. na svom petom samostalnom albumu "Slowhand". Za razliku od sveprisutnog Claptona, koji je unatoč problemima s ovisništvom u sedamdetima (heroin, pa alkohol) navelike snimao i koncertirao, Cale je uživao u svom kultnom statusu i izolaciji.

Svaki sljedeći album u nizu, od "5" (1979.), preko "Shades" (1981.) i "Grasshopper" (1982.) do "8" (1983.) bio je intimistički, nadahnut bluesom i prigušenim blues-rockom, a svi albumi odsvirani patentiranim laid-back gitarskim stilom uz šapćući vokal. Cale je, naime, ljubomorno čuvao privatnost, obožavao svoju vukojebinu te se tvrdoglavo odbijao mijenjati. Iznimka je možda "Travel Log", album iz 1990., snimljen nakon šestogodišnje pauze, na kojem je bio nešto agresivniji, no temeljne odlike autorskoga i izvođačkog stila ostale su iste.

Pravi sultan swinga

Ako je Clapton skrenuo pažnju javnosti na Caleov čudesan autorski rukopis i gitarističku maniru - kojem je, dakako, dodao svoj osobni ton - Mark Knopfler je od "Sultans Of Swing" naovamo ostao trajno inficiran Caleovim gitarističkim stilom laid-back bluesy fingerpickinga. Nitko ne zna je li Claptonov trajni zagovor i popularnost Knopflerovih Dire Straitsa ponovno potaknulo Calea na povratak, no u devedesetima je, osim "Travel Loga", objavio još tri ujednačena albuma ("Number 10", "Closer To You" i "Guitar Man").

Album iz 2003. naslovljen "In Session" plod je kolaboracije s klavijaturistom Leonom Russellom, a 2004. izlazi i vrlo dobar "To Tulsa And Back", koji je donio začudan suživot Caleove gitare i sintesajzera. Za divno čudo, skladbe poput "New Lover", "New Step", "The Problem", "Fancy Dancer" i "These Blues" svjedočile su o novoj autorskoj i sviračkoj imaginaciji. Koncem 2006. zajedno s Ericom Claptonom snima vrlo dobar "Road To Escondido" (Clapton i Cale se na njemu doimaju poput sijamskih blizanaca) koji je godinu kasnije bio nominiran za Grammyja u kategoriji najboljeg suvremenog blues albuma.

Tri godine kasnije Cale snima samostalni "Roll On", koji je pokazao da unatoč manirizmima i dalje uspijeva svojim osebujnim blues-rockom zadovoljiti staru, ali i privući novu publiku. J.J. Cale - glazbenik koji je svijetu dao "Cocaine", "After Midnight" i još barem dvadesetak veličanstvenih skladbi te bluesy laid-back gitaristički stil - na "mreži svih mreža" ima manje dostupnih fotografija od bilo kojeg domaćeg "seleba" pripravnika. Intervjua je, naravno, još i manje. Kroz cijelu svoju karijeru sa svijetom je komunicirao samo glazbom. I to jednosmjerno. Kad si prava faca i imaš što reći, to je očito i sasvim dovoljno.

SD/eZd