Splitska pjevačica priča kako provodi jutra, zašto nikada ne doručkuje prije 14 sati, priznaje da većinu svojih dogovora i obaveza ostavlja za zadnji trenutak pa rijetko uspije napraviti sve što je namjeravala te otkriva što šapće Vjekoslavi Huljić na uho dok ih Tonči ne može čuti, piše jutarnji.hr

Budući da je moj biološki sat odavno izgubio bitku i pomirio se s time da ne idem u krevet prije 3-4 ujutro, postalo je uobičajeno da se budim iza podneva.

Rijetko se budim sama, to mi nikako ne uspijeva, ali mi pri buđenju pomaže moj psić Ringo. Uskoči u krevet, prilijepi se uz mene i šapicama me poziva na igru. Jorkširski terijer Ringo ušao je u moj život prije dvije godine i potpuno ga promijenio.

Prijatelji mi znaju reći da pretjerujem u svojoj brizi o njemu jer nigdje ne izlazim bez njega. Presmiješno je što se on posve priviknuo na moj bioritam i način života pa je to još jedan od razloga zašto se tako super slažemo.

Ringo se prilagodio

Pokazuje se da moji prijatelji nisu bili u pravu kada su me odgovarali od kupovine psa, tvrdeći da se zbog mog načina života neću moći brinuti za njega. Upozoravali su me, znajući koliko dugo spavam ujutro, da ga neću moći izvoditi na jutarnje šetnje. Pokazalo se da su bili u krivu jer je Ringo usvojio moj životni ritam.

U krevetu, dok se još nisam ni razbudila, odmah uzimam mobitel i provjeravam pozive i poruke. Svako jutro dočeka me gomila mailova i poruka, javljaju mi se suradnici, stižu pozivi za nastupe, razni prijedlozi.

Trudim se što prije odgovoriti na sve poruke jer, kao i uvijek, posao mi je na prvome mjestu. Kada se pojavio prvi iPhone, uporno sam ga odbijala nabaviti, nisam se željela zamarati internetom i ostalim novim tehnologijama.

Sada sam međutim stalno na mobitelu, prokleto je to jer više ne mogu bez te tehnologije. Postala sam ovisnik o njoj pa ću prije u svoju torbicu staviti punjač za mobitel nego sjajilo za usta.

Ako je lijepo vrijeme, uglavnom doručkujem vani s društvom uz kavicu. Prije toga svratim u obližnju pekarnicu, kupim neko fino pecivo te s prirodnim sokom od naranče i nescafeom od vanilije započinjem novi dan.

Kada je riječ o privatnom životu i obvezama, prilično sam neorganizirana osoba. Sve ostavljam za zadnji trenutak, uvijek kasnim ili ne stignem napraviti ono što sam namjeravala. Prijatelji znaju da većina mojih dogovora od prethodnog dana uglavnom pada u vodu, tako da kavu koju sam dogovorila za podne ne pijemo prije 14 sati.

Ručak kod roditelja

No kada je riječ o poslu, onda sam sasvim druga Jelena. Odgovorna, od riječi, organizirana... Pogotovu kada se radi na novim projektima, kada pripremam album, kao što je to sada slučaj, neku novu pjesmu ili koncert. Tada sam precizna i točna, ne kasnim, posve sam predana ispunjavanju preuzetih obveza. Kako bi se reklo, kada radim, tada sam na svom. Zato često ispaštaju moji prijatelji kojima kasnim na dogovorene kave i sastanke.

Kada nisam na putu ili turnejama, uglavnom ručam kod svojih roditelja ili nešto pripravim kod kuće, a nakon obiteljskog obroka obično se sa svojim Ringom spustim do mora, prošećemo pa se nakon toga vratimo kući. S vremena na vrijeme i kada sam u Zagrebu, organiziramo probe s dečkima iz benda, a što se tiče pjevanja nemam neko fiksno vrijeme za vježbanje jer pjevam otkad otvorim oči, kod kuće, u šetnji, pa čak i kad jedem. Kada imam slobodnu večer, najradije sam kod kuće. Veliki sam ljubitelj filmova koji me itekako znaju dirnuti.

Televizija i internet

Obožavam filmove snimljene na temelju istinitih životnih priča, najviše ih volim gledati, u posljednje vrijeme posebno me dojmio, pa i iznervirao film "Philomena".

U posljednje vrijeme rado pratim televizijske serije tipa Revenge, Suits, Sherlock, True detectives. Uz gledanje televizije uglavnom šaram internetom, čitam vijesti, slušam glazbu, pregledam svoju fan stranicu... Zna se dogoditi da se ponekad toliko zanesem da zaboravim na vrijeme, da ono proleti, pa kad vidim koliko je sati bacam se u krevet i pokušavam što prije zaspati.

Značajan dio vremena posvećujem odabiru novih pjesama. Posljednjih nekoliko godina to radim uvijek na isti način. Odem Vjekoslavi i Tončiju Huljiću, poslušam pjesme koje su pripremili, snimim ih na diktafon i odnesem kući kako bih ih preslušala u miru. Nakon toga poslušam ih u društvu pet, šest prijatelja kojima vjerujem. Tada, nakon konzultacija s Vjekoslavom i Tončijem te prijateljima, izaberem novu pjesmu. Imam puno povjerenje u svoj instinkt pa ako mi se neka pjesma otprve dopadne, velika je vjerojatnost da ću tu skladbu na kraju i snimiti.

Ne samo zbog odabira pjesama i repertoara, već i zbog svega drugoga, iznimno su mi važni suradnici, ljudi koji su uz mene sve ove godine. Dakako, najvažniji su Vjekoslava i Tonči s kojima surađujem punih 18 godina. Uvijek kad sam kod Huljićevih, dok Tonči svira za klavirom neku novu melodiju, pitam, krišom, dakako, da me Tonči ne čuje: "Eka, je li ti dobro ovo? Hoće li ovo proć?". Vjekoslava ima jako dobru intuiciju i zbog toga joj u potpunosti vjerujem.

Rad na pjesmama

Nakon odabira pjesme, započinjemo sa snimanjem. Ponekad budemo zadovoljni već nakon tri dana, a nekad radimo na njoj i po mjesec dana. Pjesma ne izlazi iz studija sve dok nismo sto posto zadovoljni. Eto, na novom CD-u, trećem solističkom albumu koji će uskoro izaći, radimo već dugo, polako, pjesmu po pjesmu. Ostalo nam je još pet skladbi, koje ćemo priključiti već dobro poznatim pjesmama kao što su "Nirvana", "Cirkus", "Dobitna kombinacija", "Okusa mentola"...

Što se pak tiče ljudi koji se brinu za moje odijevanje i stil, imam sreću što radim s predivnim kreatorima poput Žigmana, Vaina, Anamarije Asanović, Dijane Viljevac, Martine Felje, Alduka, Tatjane Pantos. Uz to što su sjajni ljudi, oni su i predivni umjetnici. Tu je svakako i veoma važan moj prijatelj i stilist Mate Rončević koji je, malo je reći, genijalan. On mi puno pomaže, brine se za mene i stvarno mi zlata vrijedi.

Kad nisam na sceni, tada se posve drukčije odijevam, volim ležernu odjeću i stil, najbolje se osjećam u odjeći talijanske modne kuće Liu Jo. Kod njih uvijek nađem što mi treba, traperice, hlače, majice sve do haljinica za ovo proljetno vrijeme.

Prije svakog nastupa osjećam da sam u svojevrsnom stresu, dosta sam nervozna, pa u tim trenucima najradije volim biti sama, kako bih se u miru i tišini koncentrirala na nastup. Prije nastupa obavezno se pomolim, a kada se nađem na sceni tada, naravno, trema nestane. To međutim nije strah prije nastupa, to je pozitivna trema koja samo pokazuje koliko mi je stalo da koncert prođe u najboljoj mogućoj atmosferi.

Izgaranje na sceni

Na svakom koncertu, bilo da se radi o velikoj dvorani ili manjoj sceni, uvijek sam ista, uvijek dajem sve od sebe. Naravno, kad imam veliki koncert, treba mi više vremena za pripreme, ima dosta promotivnih aktivnosti, no, ponavljam, za meni je svaki koncert podjednako važan. Tonči kaže da previše izgaram na koncertima, ali kod mene drukčije ne može biti. Kad prestanem izgarati, ako mi nastupi više neće biti tako važni, onda ću vjerojatno ostaviti mikrofon.

Premda trošim puno energije i snage za nastupe, ne prakticiram neke posebne fizičke pripreme. Naprosto, lijena sam kada je sport u pitanju. Čak sam prestala najavljivati da ću od ponedjeljka početi trenirati. Pozornica je moja teretana, na njoj se isplešem i istrčim tako da mi dodatne pripreme nisu potrebne.

Sretna 1995. godina

Kako sam perfekcionist kada je riječ o poslu, kako kod mene uvijek sve treba biti najbolje, znam biti nervozna i nezadovoljna ako nešto nije kako sam zamislila, pogotovu ako nije nešto u redu na koncertu. Tada se kao i svi ostali ljudi znam i razljutiti. Ali moram reći da u svom bendu imam četiri draga prijatelja koji su uz to i sjajni muzičari pa uz njihovu pomoć lakše prebrodimo sve probleme.

U ovom poslu ima puno stresa, voljela bih biti manje opterećena brigama i problemima, ali dok ih ne riješim ne mogu ni zaspati ni biti mirna. Međutim, toliko volim pjevanje da su mi te ružne, popratne stvari sporedne i zanemarive u odnosu na količinu sreće koju mi taj posao donosi.

Za pjevanje sam se odlučila kada sam u ranoj mladosti osjetila zasićenost baletom koji mi je do tada bio najvažnija stvar na svijetu. A sve se prelomilo kada sam upoznala Vjekoslavu i Tončija i kada smo započeli našu dugogodišnju suradnju koja i dan danas traje.

Mogu reći da sam imala sreće 1995. kada sam se našla na pravom mjestu i u pravo vrijeme pa su me primili kao pjevačicu u Magazin. Band je već bio institucija pa je moj početak bio puno lakši nego većini drugih mladih pjevača. Kada sam se, međutim, odlučila za solo karijeru, bio je to novi početak, trebalo je stisnuti zube i dobro se preznojiti da bi se došlo do uspjeha. Bila je to vrlo neizvjesna avantura jer sam puno riskirala, krenula sam u nepoznato, ne znajući što će biti od svega toga. Imala sam samo želju i ambicije, te, hvala Bogu, prijatelje i roditelje koji su vjerovali u mene i bili mi podrška. Oni su moje najveće bogatstvo jer su uvijek uz mene i kada su najbolji ili pak lošiji dani.

Koncert u Areni

Kako sam već imala dovoljno iskustva, znala sam da ću uspjeti samo ako budem uporna, puno i marljivo radila, trudila se i, naravno, ako budem imala dobre pjesme i koncerte. Sreća koju sam imala na početku karijere te 2006. godine nije bila dovoljna da bi se postigao uspjeh. No sve je krenulo uzlaznom putanjom nakon mog velikog koncerta u Splitu u Spaladium Areni pa mi je zbog toga taj koncert ostao zauvijek duboko urezan u srcu.
Draga publika

Ali kad malo bolje razmislim, najveći mi je uspjeh veza s mojom dragom publikom, ljubav koja postoji između mene i mojih fanova je nešto na što sam najviše ponosna i zahvalna.

Vjerovali ili ne, uopće nemam osjećaj da sam u ovom poslu već punih 18 godina. Moram priznati da mi ta brojka teško pređe preko usana. Unatoč tako relativno dugom stažu, pjevanje mi nije dosadilo niti sam se zasitila nastupa. Štoviše, imam osjećaj da mi je više nego ikad stalo do nastupa, koncerata, novih pjesama, publike, CD-a...

Jutarnji.hr