Ni u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora
nije bilo dileme. Giovanni Cernogoraz i Sandra Perković najbolji su
sportaši Hrvatske u 2012. godini.
Godinu na izmaku posebno će pamtiti olimpijski pobjednik u streljačkoj disciplini trap, za kojeg je do Londona malo tko čuo.
“Ne, nisam. Očekivao sam finale i cilj mi je bio finale”, rekao je Cernogoraz.
Nagrada HOO-a, baš kao i ona od Sportskih novosti od prije nekoliko
dana, posebno mu znače jer je iste trofeje osvajao i njegov uzor –
boksač Mate Parlov.
“Ali nisam uopće pomislio da ću jednog dana biti proglašen za
najboljeg sportaša godine. To sigurno. Znam da je Mate Parlov to isto
dobio i on je moj uzor i jako dobar prijatelj mog oca. Ponosan sam što
sam dobio istu nagradu kao i on”, istaknuo je Cernogoraz.
Skromni Giovanni priznao je da je emotivno proživljavao i uspjehe ostalih hrvatskih sportaša u Londonu.
“Sandra sigurno. Vaterpolisti isto jer su mi nekako dragi i jer sam s
njima baš puno pričao u olimpijskom selu. Za Sandru sam bio siguran da
će osvojiti zlato, u to nisam sumnjao, a za vaterpoliste sam vidio da su
neke teške utakmice pobijedili. Kad im nije išlo, onda sam rekao, ako
tu pobjeđuju, krenut će im”, kazao je Cernogoraz.
Veliki duh zajedništva koji je vladao među hrvatskim olimpijcima u Londonu nije zaboravila istaknuti niti Sandra Perković.
“Mislim da su hrvatski sportaši ove godine napravili puno. Vrhunac je
bilo osvajanje olimpijskog zlata, ali ne samo za mene, nego i za druge
sportove što su osvajali medalje i plasirali se u polufinala i finala i
svaka im čast. Svaki uspjeh za ovako malu državu je i više nego dobar i
ja im stvarno od srca da tako nastave i dalje i da se osvajaju i da nas
bude što više na sljedećim Olimpijskim igrama i da idu samo naprijed. Uz
puno truda i rada, a znam da to svi oni imaju, može se napraviti veliki
rezultat i svi smo mi počeli od nečega maloga, ali za nešto puno se
treba raditi još više i dugoročnije. Smatram da ćemo svi mi jednog dana
stajati na olimpijskom postolju”, naglasila je Perković.
I ona je, priznaje, dosta emotivno doživjela svaku hrvatsku medalju u Londonu.
“Osvajanje bilo koje medalje i bilo koji dobar rezultat, pogotovo
kada vidim kratke isječke recimo Giovannija kako je plakao kada je
osvojio zlato, pa dogodilo mi se nekoliko puta da mi se čak ‘zacakle’
oči jer znam što sam sve prošla kad sam to radila i koliko sam se mučila
i koliko mi je bilo lijepo i ja sam se plakala kad sam osvojila
olimpijsko zlato. Znam koliko mu je teško i mislim da su to najljepši
trenuci svakog sportaša. Ne, kad gledam sebe, ne zaplačem, više se
smiješkam. U onom trenutku kad sam dolje na borilištu i kad zaplačem, to
je zato što su se skupile sve emocije. Kad gledam druge i kad sam prije
gledala Janicu i Ivicu Kostelića, Filipa Udea i sve naše velike
sportaše kada su napravili veliki uspjeh, osjećala sam se isto kao da
sam ja to napravila i mislim da je tu čar i ljepota svakog sporta”,
rekla je Perković.
Perković je ujedno, oštro demantirala medijske napise o prekidu suradnje s trenerom Ivanom Ivančićem.
“Nema tu nekih razilaženja. Jednostavno, kako svaki čovjek ima loš
dan, tako ga imam i ja, tako ga ima i on. Ali to nisu trzavice, niti su
to stvari o kojima bi trebali razgovarati, to su stvari koje se
događaju. I kad se vozite tramvajem, ljudi mogu imati neke trzavice s
osobom pored sebe, isto kao i nas dvoje. Ali mislim da smo nas dvoje
predobar par da bi se uopće pričalo o nekom razlazu. Bilo bi šteta. Ja
sam i ranije rekla, tim koji pobjeđuje se ne razdvaja i pri tome ostajem
i sada. Žao mi je da se od ničega napravilo nešto i da se sluša nekoga
tko nije, recimo, vrijedan. Ja se uvijek držim onoga, nije važno što je
rečeno, važno je tko je to rekao, tako da ostajem pri tome”, poručila je
Perković.
