Novinarski zadatci odvest će vas na različite terene pa tako i onaj ragbijaški. Na njega smo se zaputile kako bismo popratile priču o jednom zanimljivom projektu, koji sjajno svjedoči o ljubavi prema sportu

Ragbi klub Zagreb rijetko puni novinske stupce, no to nije zbog izostanka dobrih rezultata. Štoviše uspješno guraju od 1964. godine, a u dugoj klupskoj povijesti u nekoliko su se navrata okitili titulama državnih prvaka. Ipak, na teren u Rudešu prvenstveno nas je privukla priča koju sjajno sažima termin trećeg poluvremena!

Treće poluvrijeme je dio ragbi tradicije koji se njeguje na svim razinama (od amaterskog do profesionalnog sporta), a podrazumijeva da igrači obje momčadi nakon utakmice zajedno popiju piće i podijele objed koji je domaćin pripremio. Smisao je da nakon toga što su dali sve od sebe na terenu stvore nova prijateljstva, razmjene iskustva i iskažu zahvalnost prema onima koji su ih bodrili.

“Fenomen trećeg poluvremena je još jedna specifičnost po kojoj se ragbi izdvaja od ostalih sportova. To je prigoda pri kojoj se zaboravlja rivalstvo i suparništvo između ekipa i na taj način ragbi poprima neko veće značenje i vrijednost od ragbija kao samoga sporta”, otkriva nam naš sugovornik Niko Vranešević, ujedno i jedan od najmlađih članova hrvatske ragbi reprezentacije.

U vremenima kada se sportu sve rjeđe pristupa kroz rekreaciju, a sve češće kroz materijalnu korist, priča je ovo o jednom klubu koji opstaje isključivo zahvaljujući velikoj ljubavi prema sportu i nastojanjima njegovih članova da ga populariziraju među mlađim generacijama. Vladimir Gržanić, Miroslav Mandić i Niko Vranešević s nama su podijelili svoju priču.

Treće poluvrijeme je dio ragbi tradicije koji se njeguje na svim razinama (od amaterskog do profesionalnog sporta), a podrazumijeva da igrači obje momčadi nakon utakmice zajedno popiju piće i podijele objed koji je domaćin pripremio. Smisao je da nakon toga što su dali sve od sebe na terenu stvore nova prijateljstva, razmjene iskustva i iskažu zahvalnost prema onima koji su ih bodrili.

“Fenomen trećeg poluvremena je još jedna specifičnost po kojoj se ragbi izdvaja od ostalih sportova. To je prigoda pri kojoj se zaboravlja rivalstvo i suparništvo između ekipa i na taj način ragbi poprima neko veće značenje i vrijednost od ragbija kao samoga sporta”, otkriva nam naš sugovornik Niko Vranešević, ujedno i jedan od najmlađih članova hrvatske ragbi reprezentacije.

U vremenima kada se sportu sve rjeđe pristupa kroz rekreaciju, a sve češće kroz materijalnu korist, priča je ovo o jednom klubu koji opstaje isključivo zahvaljujući velikoj ljubavi prema sportu i nastojanjima njegovih članova da ga populariziraju među mlađim generacijama. Vladimir Gržanić, Miroslav Mandić i Niko Vranešević s nama su podijelili svoju priču.

Predrasuda je da je ragbi grub sport. Je li doista tako?

Ragbi ne smatram grubim sportom. Ozljeda nema ništa više i ništa manje nego u drugim sportovima. Posebno interesantnom činjenicom smatram to da do svoje 14. godine djevojčice i dječaci igraju zajedno.

Koje su temeljne vrijednosti koje promiče ragbi?

Temeljne vrijednosti koje promičemo kroz ragbi i naš klub su: povjerenje, predanost, ljubav i poštovanje. Temeljnih vrijednosti koje promičemo kroz ragbi, držimo se i u privatnom životu. Meni je osobno ragbi dao sve. Zahvaljujući njemu ostvario sam se kao čovjek i poduzetnik.

Ragbijaši vole reći da je ragbi kao život. U životu vam se događaju usponi i padovi, a kroz ragbi vas učimo kako se izdignuti iz teških situacija.

Zašto je ragbi dobar odabir kada su izvanškolske aktivnosti u pitanju?

Ragbi ima 15 različitih pozicija u igri tako da svatko može naći svoje mjesto u ekipi po svojim predispozicijama bez obzira na fizičku konstituciju. Ona djeca koja još nisu našla svoj sport ili neku drugu zanimaciju, neka dođu na ragbi i budu djeca kroz igru i trening. Prije svega oni su još samo djeca.

Daleko od ragbi terena Miroslav Mandić izvanredni je profesor na Katedri za marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Što se tiče sportskog dijela, licencirani je trener ragbija (HOO i World Rugby) i kontinuirano se usavršava u edukacijama koje nudi World Rugby i Hrvatski ragbijaški savez. U ragbiju je od 1994. godine i prva je generacija ragbijaša u svojoj obitelji.

Dugo godina ste u sportu, što ragbi osobno znači za vas?

Ragbi mi je velika strast. U pozitivnom smislu mi je promijenio i usmjerio život. Nakon igračke karijere (20 godina igranja) volontiranjem u klubu i u Hrvatskom ragbijaškom savezu pokušavam vratiti barem dio onoga što sam dobio kroz ragbi – pozitivan pristup životu, da je napornim i ustrajnim radom moguće sve, važnost zajedništva i međusobne suradnje ne samo unutar tima u kojem igram nego i sa svim ostalim dionicima. Članovi kluba su mi druga obitelj na koje se uvijek mogu osloniti, pitati ju za savjet i zatražiti pomoć.

Može li se kod nas živjeti od ragbija?

Od ragbija se u Hrvatskoj ne može živjeti, ali te ragbi može pripremiti za život i pomoći ti da vodiš sretan i ispunjen život. Volimo reći da je ragbi mali sport za izgradnju velikih ljudi. Sport koji više nego i jedan drugi gradi karakter. Kao amaterski sport u kojem su na razini kluba organizarana tri klupska treninga s jedne strane daje slobodu da se svatko može realizirati na svim drugim poljima i interesima (drugi hobiji, usavršavanje jezika, sviranje instrumenta i sl.), a s druge strane obvezuje sve one koji imaju ambiciju da primjerice igraju za reprezentaciju da samostalno, dodatno, rade na sebi.

Navedeni pristup zahtijeva određenu razinu discipline i konzistentnosti (kontinuiranog napora) što je ujedno recept za uspjeh u svemu (ako se nečemu kontinuirano i dovoljno dugo posvetite pozitivan ishod je neizbježan i neupitan). Kako je ragbi mali amaterski sport u RH, naši mlađi uzrasti su “primorani” na česta putovanja u Italiju, Austriju, Mađarsku, Češku, za razliku od vršnjaka koji primjerice treniraju nogomet i igraju tramvaj ligu. Također, unutar kluba imamo dva razvojna programa u kojima šaljemo mlade, perspektivne igrače u Irsku i na Novi Zeland što obično pozitivno utječe na njihov daljni životni razvoj.

Što bi poručili onima koji se i sami žele okušati u ragbiju?

Ragbi je sport koji prihvaća sve zainteresirane igračice i igrače, koji žele probati nešto novo, bez obzira jeste li visoki, niski, mršavi, ugodno popunjeni – ragbi ima 15 specifičnih pozicija koje upravo zahtijevaju različite proporcije. Na ragbiju ćete steći prijatelje za cijeli život, ragbi će vas oplemeniti (dati će vam dodatnu motivaciju i smisao za život) i osigurati brojna nezaboravna putovanja. Bez obzira na trenutnu razinu kondicije ili dob slobodno se javite u najbliži ragbi klub. Velika prednost ragbija kao amaterskog sporta je to što omogućava da se možete u sam sport uključiti relativno kasno. Osobno sam s ragbijem krenuo tek sa 17 godina. U slučaju da su vas “odbacili” na nekom drugom sportu kod nas ste i više nego dobrodošli.

Niko Vranešević dvadesetogodišnji je student druge godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Uz nastupe u Ragbi klubu Zagreb, redoviti je član hrvatske seniorske reprezentacije u ragbiju 15 i ragbiju 7. Ovaj sport je upoznao zahvaljujući ocu Tihomiru Vraneševiću, nekadašnjem seniorskom recprezentativcu koji je dva puta proglašen i najboljim igračem Jugoslavije.

Uz oca, ragbijem se bavio i tvoj stariji brat Pavao. Što za tebe znači ragbi?

Teško je opisati što meni ragbi znači. Ragbi je svakako za mene puno više od samoga sporta, više je kao stil života. Tu je svakako prisutna velika ljubav prema sportu kao takvome, a onda naravno i prema ljudima koji se okupljaju oko ragbija. Poznanstva koja sam stekao putem ragbija su neprocjenjiva i rekao bih da su prijateljstva između ljudi koji su zajedno dijelili ragbi teren posebna vrsta prijateljstva koju je teško opisati nekome koji ih nije doživio. Veliki je osjećaj zajedništva i pripadnosti klubu i ragbiju kao takvome, a mi volimo reći da smo svi jedna velika obitelj.

Ragbi je u svijetu jedan od najpopularnijih sportova, kako to da kod nas nije zaživio?

Ragbi je u svijetu jedan od pet najpopularnijih sportova, a Svjetsko prvenstvo u ragbiju je jedno od najgledanijih sportskih događaja u svijetu. Razlog zbog kojeg ragbi nije u Hrvatskoj zaživio kao u svijetu nije lako definirati, no smatram da je velikim dijelom to zbog ogromne popularnosti nogometa, manjka ulaganja u ragbi, nedovoljne medijske popraćenosti ragbija i predrasuda prema ragbiju kao grubome sportu predviđenome za divljake.

Koliko ti je ragbi pomogao u privatnom životu i na profesionalnom putu?

Na mom profesionalnom putu ragbi mi je puno pomogao na način da me naučio puno životno važnih stvari. Prvenstveno je to da je za sve što želimo potreban trud i zalaganje – ako smo nešto uložili imamo se nečemu i nadati! Nadalje, potrebno se okružiti kvalitetnim ljudima i s njima imati dobre odnose – s kim si takav si! I na kraju potreban je timski rad jer zajedno smo jači!

Još bih dodao citat bivšeg All Blacksa Sir Johna Kirwana, koji je jako lijepo usporedio život s utakmicom ragbija: “Često kažem da je ragbi poput života. Možete imati loptu u ruci i trčati niz teren osjećajući se nezaustavljivim. Onda vas netko uhvati u koštac i ranjivi ste; ležite tamo izloženi. Odjednom vaš tim – suigrači su tu, ne samo iznad lopte, već i iznad vas, štite vas. Spremni su staviti svoja tijela na kocku za vas. To se događa u životu: padnete i vaši prijatelji vam priskoče u pomoć.”