Kako vrijeme brzo leti. Nismo ni trepnuli a prošla je godina dana od kad nas je naglo i neočekivano napustio dobri duh zadarske košarke i jedan od najvećih zadarskih košarkaša svih vremena Bruno Marcelić.
Bruno Marcelić (23. srpnja 1943. – 22. siječnja 2016.), čovjek koji u je zadarsku košarkašku legendu ušao slavnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je u generaciji s Pinom Giergiom i Krešom Ćosićem osvojio 5 prvenstava biše države (’65, ’67, ’68, ’74 i ’75, te Kup ’70). Igrao je i polufinale Kupa prvaka ’68.
Odigrao Bruno 16 sezona za svoj Zadar, a oprostio se na najbolji mogći način nakon osvojenog prvenstva ’75. godine. ’85 je preuzeo Zadar kao prvi trener, nakon što je prije toga 5 godina bio pomoćnik Pinu Giergji. Te iste sezone Zadar je završio 3. u prvenstvu Jugoslavije a Bruno je ostavio Vladi Đuroviću momčad koja je sezonu kasnije donijela toliko željeni i čekani naslov prvaka ponovo u Zadar. Nakon toga je u sezoni ’87 bio trener Šibenke.
Izvanredni šuter i brzanac, u srcima ne maloga broja Zadrana ostao je u sjećanju po mnogim velikim utakmicama. Puno je, sasvim sigurno, pridonio sjaju Košarkaškoga kluba Zadar, koji je nekada bio u uskom krugu najjačih klubova Europe.
Oni koji su ga gledali, a imao sam tu sriću, sićaju se njegovog specifičnog “dvoručnog” šuta s kojim je parao mrižice najčešće s 8-9 metara, kada trica nije bila niti u zamislima FIBE. Sićan se njegovih duela s Wayneom Brabendrom iz Reala, Bobom Yelvertonom iz Varesea, Sergejem Belovom iz CSKA i drugim košarkaškim velikanima tog doba kada u Jazine nije mogla igla upast…
Bruno je na toliko mnogo načina zadužio zadarsku košarku, da se opravdano postavlja pitanje hoće li se i kad netko uredima nekad slavnog europskog kluba sjetiti i pokrenuti proces umirovljenja dresa jednog od najvećih košarkaša koje Zadar ikad iznjedrio.
