U dosadašnjih pola stoljeća nijedan se hrvatski sudac nije vinuo do finala

Splitski sudac 's prebivalištem u Zagrebu', Srđan Dožai, u nedjelju je uskočio u povijest kao prvi hrvatski košarkaški sudac, koji je dijelio pravdu u finalu Eurolige, a dan poslije emocije su i te kako vruće.

U dosadašnjih pola stoljeća, koliko egzistira natjecanje najboljih kontinentalnih klubova, nijedan se hrvatski sudac nije vinuo do finala.

- Ma, to se ne da ni s čim uspoređivati. Veličanstevi ambijent, 14.000 gloedatelja, svatko navija za svoje, bez ikakvih problema, nepotrebnih prepucavanja. Navijači uživaju u košarci, a onda i ti uživaš s njima u takvome ambijentu – prisjetio se Srđan Dožai jutro nakon velikoga finala kad su emcije bile još i te kako svježe.

Je li bio zahtjevan izazov?

- Psihološki je doista bilo zahtjevno, jer ' u igri' je 169 zemalja, više od 5.000 sudaca, a kad prođete takav filter onda morate to povjerenje i opravdati. Osim toga, ipak sam iz male zemlje, koju neki vide tek kao 'točku' na karti, došao sam do toga bez ikakvih lobija, a to je čast koju sam, nadam se, opravdao.

Koliko smo uspjeli vidjeti, reakcije su u javnosti iznimno pozitivne.

- Da, pozitivne su kritike, sve je prošlo u najboljem redu. Ulebov predsjednik Eduardo Portela nakon utakmice je došao u svlačionicu i čestitao na, kako je rekao, vrhunski odrađenom poslu. Stvarno su svi zadovoljni.

Je li bilo treme? Znamo da ste iskusni sudac, ali i neki su igraču znali priznati da ih, unatoč velikom iskustvu, uhvati trema kad prvi put nastupe u finalu.

- Trema? Niti malo. Uostalom, u košarci sam od 1983. godine, praktiči sam već veteran. U Madridu je bila i kompletna šampionska generacija Jugoplastike na čelu s Božom Maljkovićem. Praktički sam rastao s Kukočem, Rađom, Jokom Vrankovićem... Vidio sam kako je Kukoču i Rađi bilo drago kad su doznali da ću suditi na Final Fouru, a kad su kasnije još čuli da ću suditi i u samome finalu, od srca su mi čestitali. Ma, mnogi su čestitali, a zanimljivo je da je posebno drago bilo kolegama iz Srbije. Čestitali su mi kao da je u pitanju bio netko iz njihove zemlje.

Vidjeli smo da ste za vrijeme utakmice nakratko 'ćakulali' s Ettoreom Messinom, trenerom CSKA.

- Messinu smatram među tri najbolja europska trenera. Drago mi je što 'igra košarku', što ne bazira sve na obrani. Baš bih njega volio vidjeti na seminarima, na klupi svakoga kluba ili reprezentacije. Inače, nije bilo neke posebne komunikacije. Naravno, svatko želi ući u psihu suca, želi stvoriti nekakav pritisak na način da popusti koncentracija, ali dakako – u svoju korist. Ali, to treneri uglavnom čine na kulturan način.

Tko je europska inačica Reggieja Millera, tko je sklon «trash talku»?

- Možda tek Pini Gershon, bivši Maccabijev, a sad Olympiacosov trener. Ali, on je stvarno duša od čovjeka.

Vaš bi uspjeh mogao otvoriti prostor i mladima?

- Nadam se. Ali, to će ovisi i o sreći, ali naravno i o radu. Ja sam se, primjerice, tome posvetio maksimalno. Sudio sam više besplatnih utakmica u životu nego što su neki suci sudili ukupno u cijeloj karijeri. I sve se to vratilo. U Splitu sam stalno promatrao treninge tadašnje Jugoplastike, kasnije Splita, učio košarku... Svaki trening kojega sam sudio Kukoču, Rađi, Ivanoviću, bio je na razini sinoćnje utakmice. I sve to dođe na naplatu. Prošao sam sve, od zapisničara do finala Eurolige.