Brojni su problemi: Pročitana igra, rotacije bez smisla, nedostatak vođe na terenu...

Hrvatski košarkaši ispraćeni su na Eurobasket u Poljskoj s velikim optimizmom i očekivanjima, a nakon četiri odigrane utakmice presretni smo da s dosad prikazanim igrama još uvijek imamo šanse za četvrtfinale i da još uvijek ne ovisimo o drugima.

Ovisimo sami o sebi, a to je ono što mene osobno i vrlo vjerojatno mnoge od vas najviše i brine. Prije odlaska u Poljsku, nakon osvojenih turnira u Bambergu i Ankari, naša najveća snaga bila je zajedništvo, mentalna snaga i mirnoća te iskustvo. Repeša je glasno izrekao cilj: plasman na SP u Turskoj, ako se ukaže prigoda za medalju - uzeti je, ali najvažnije je da nacija bude ponosna na svoje reprezentativce.

Sada nakon odigrane četiri traumatične utakmice, vidljivo je da ništa od navedenog ne funkcionira. I pitanje je hoće li u naredne dvije utakmice. Kako bismo sigurno osigurali četvrtfinale potrebna nam je pobjeda nad Njemačkom, ne bi zgorega bilo dobiti i Francusku od koje Repeša još nije izgubio u svom mandatu. No možemo li se skupiti i odigrati onako kako smo to znali još lani u Ateni i Pekingu?

Za plasman na SP potrebna je pobjeda i u (zasad) hipotetskom četvrtfinalu. I nakon toga barem još je pobjeda. Može li Hrvatska dobiti barem dvije ključne utakmice (Njemačka, četvrtzavršnica) na ovom prvenstvu? Još uvijek vjerujem da možemo, ali treba u kratko vrijeme riješiti brojne probleme u hrvatskim redovima.

Problem: Pročitana igra

Hrvatska u sve tri godine Repešina mandata nije bitno mijenjala način igre i možda je to i najveći problem na ovom prbenstvu. Naime, igra hrvatske košarkaške vrste je pročitana i sve momčadi s kojima smo do sada igrali odlično su se pripremile za susret  s Hrvatskom. Protiv Izraela i Makedonije smo se provukli odličnom obranom u drugom dijelu, ali s Grcima i Rusima nismo.

Problem: Brojne rotacije

Veliki problem su i brojne rotacije koje izbornik Repeša neprestano forsira. Pa nije vrag da nakon gotovo dva mjeseca priprema nemamo igrača koji može odigrati u prosjeku 25 do 30 minuta? Odnosi se to pogotovo na nositelje igre. Ali jednako tako i na ostale igrače: Vujčića, Kasuna, Popovića, Banića ... Tanak kad uđu u ritam, slijedi hlađenje na klupi. I rezulatat u pravilu pati...

Problem: Nemamo vođu na terenu

Ukić je igrač koji u 4 utakmice ima najveću minutažu (25 min u prosjeku) ali užasno rascjepkane tijekom utakmice. Naš najbolji igrač u pripremnom razdoblju odlično je odigrao prve dvije utakmice i nakon toga se utopio u općem sivilu. Pitanje je vjeruje li se tom momku ili ne?

Zoran Planinić nažalost bio je dugo ozlijeđen tijekom priprema (peta) i polako se vraća. U prosjeku igra 21 minutu (peti po minutaži)  za 9,5 koševa, najbolji je asistent (4,5) i drugi skakač u momčadi (4,5). U trenucima se vidi njegov ogroman potencijal, ali ti svijetli trenuci nažalost vrlo kratko traju.

Vlada uvriježeno mišljenje kako Ukić i Planinić ne mogu zajedno na parketu. I zaista vrlo su malo minuta proveli zajedno, ali ono što jesu nije izgledalo loše. Zašto nisu češće skupa na terenu treba pitati izbornika Repešu.

Marko Popović kao igrač koji nema kompleks rješavanja utakmica, na parketu provodi 18 minuta uz nekoliko ulazaka i izlazaka. Ako naš najjači šuter u 4 utakmice ispuca 8 šuteva za dva (50%) i 14 šuteva za tri (50%), onda je i laiku sve jasno. S druge strane, nikome nije jasno zašto Repeša na dvojci forsira Kusa koji igra u prosjeku 24 minute uz nikakav učinak: mizernih 2/14 za 2 (14%) i mrvicu boljih 4/14 (28%) za tri. 

Problem: Prva petorka

Repeša je sve četiri dosadašnje utakmice startao s petorkom: Ukić, Kus, Rozić, Banić i Vujčić (samo protiv Izraela startao je Kasun). I ta bi petorka na terenu provela prvih 6 do 8 minuta. I sad pogledajmo kako je funcionirala:

Izrael:   25-17,  Grčka:  15-20,  Makedonija: 20-26 i Rusija: 16-16. Osim u prvoj utakmici prva petorka nije otvorila utakmicu na pravi način. Protiv Grčke i Makedonije smo gubili, a protiv Rusa odigrali egal. Zajedničko je da smo se u svima mučili do kraja s različtitim ishodima.

Problema je puno, ali bode u oči činjenica kako zaista imamo puno unutarnjih rezervi. Imamo igrače koji nisu preko noći zaboravili igrati košarku, imamo izbornika kojega Europa cijeni.

Vujčić je, ako izuzmeno utakmicu s Rusima, odigrao na nivou. Kasun za svojih 12 minuta u prosjeku zabija 8,7 i skoči 4,5 puta. Zašto ne bi mogao igrati barem duplo više? Ako je ozlijeđen neka sjedi na klupi, imamo mladog Lončara. Ali s klupe ne može puno napraviti.

Marko Banić najkonstantniji je i po mom osobnom sudu najbolji hrvatski igrač na ovom prvenstvu do sada. Za 24 minute zabije 7,3 (55%) koša i skoči 5 puta, hrva se u obrani, skače u napadu. Bori se, ali za sada bez velike pomoći suigrača.

Vrijeme je Hrvatska odigra jednu pravu utakmicu, protiv odlične Francuske neće biti dovoljna obrana krvavih koljena svih 40 minuta, trebat će za promjenu i pogoditi nešto.

Jednu izuzetno atletsku momčad predvođenu Parkerom, koja u Poljskoj igra izvrsno, može se pobijediti. Ali hrvatski košarkaši moraju napokon početi funkcionirati kao kolektiv, pomagati jedan drugom. Treba se spustiti u stav, pritisnuti Francuze od samog početka i ne dopustiti da protivnik lagano napravi razliku, jer će se teško stizati.

Ima li Hrvatska snage i znanja za takav poduhvat? Ima, sigurno ima! No ima li mentalne čvrstine i mirnoće? To nam u Poljskoj još niisu pokazali. No dokle god se igra, ja vjerujem! A vi?