Za početak malo zemljopisa. Premuda je udaljena
30 nautičkih milja od Zadra odnosno 50 km zračne linije i najzapadniji
je otok koji pripada zadarskom arhipelagu. Dug oko devet, a širok oko 1
km. Do Premude se, dakako, stiže brodom ili trajektom.
S brzobrodskom
linijom na ovaj otok, koji bi smo zbog njegove udaljenosti od kopna
mogli svrstati u kategoriju egzotičnih, možete stići za sat i 15 minuta.
Avionskih linija nema, a mostovi se ne planiraju graditi. No možda
postoji i alternativa brodskom prijevozu. A to je – veslanje! Istina, ne
baš od Zadra do Premude, ali s nekog od susjednih otoka…
– Mi smo svi rođeni na moru i
volimo more. A tko živi na moru, posebno na otoku, zna što je veslanje –
počinje Dino Žuvanić priču u kojoj je središnja tema veslanje na
Premudi. Ili, preciznije, veslači s Premude. A priču donosi službena stranica Veslačkog kluba Zadar .
Ako je Zadar grad košarke, a
jest, onda je Premuda otok veslača. Posebno kada je riječ o obitelji
Žuvanić. Počelo je 1954. kad se na veslanje upisao Zdravko Žuvanić,
najstariji od trojice braće, koji je na Prvenstvu Hrvatske osvojio prvo
mjesto u osmercu, ali izvan konkurencije tako da mu se ovaj rezultat ne
piše. U tom osmercu veslao je i sadašnji predsjednik kluba Klaudijo
Stipčević.
Nevio Valčić i Branko Grdović
U veslače s Premude, uz Žuvaniće, treba ubrojiti i
Nevia Valčića, koji je nastupio na tri svjetska juniorska prvenstva u
samcu na kojima je osvajao četvrto, šesto i deveto mjesto. Njegov otac,
pokojni Šime bio je dugogodišnji trener mlađih uzrasta u Jadranu.
Nastup
na seniorskom SP – u 1979. kada je bio deseti u lakom samcu, ima i
Branko Grdović kojem je, kao i Neviju Valčiću, majka s Premude.
– Nevio i Branko su bili vrhunski veslači – naglašava Dino Žuvanić
Nakon njega, ali ne (samo) ribarska, već ona sportska, u ruke
su uzela Zdravkova braća Dragomir i Josip, pa smo dobili trojicu
vrhunskih veslača Jadrana, s time da je Josip brzo preselio u Zagreb
gdje je s veslanjem nastavio u VK Zagreb. Prvu medalju 1962. godine na
Prvenstvu Hrvatske osvojio je Dragomir Žuvanić. Potom je u Jadran došao
Dragomirov sin Dino, pa Zdravkov sin Veljko.
Tradiciju je nastavio Dinov
sin Vito koji se sve donedavno bavio veslanjem. Sinovi Dinove sestre
Deane udane Jelenković, Toni i Aldo također su skupljali medalje i
trofeje za Jadran. I tako dolazimo do prve djevojke Žuvanić u veslanju.
Ta čast pripada Eli Žuvanić, 15 godišnjoj Veljkovoj kćeri i jednoj od
glavnih uzdanica zadarskog veslanja.
– Ela je trenutačno jedina od
naše obitelji koja je aktivna članica Jadrana. Mi ostali smo članovi
kluba, ali ne u natjecateljskom dijelu – dodaje Dino nakon kojeg svoj
dio priče počinje Ela.
Petnaestogodišnja odlična učenica drugoga razreda
Gimnazije Franje Petrića s nedavnog Prvenstva Hrvatske vratila se s
brončanom medaljom u samcu u kategoriji mlađih juniorki. Lani je s
klupskim kadetskim četvercem bila treća. Nove su to kolajne u bogatoj
veslačkoj kolekciji Žuvanićevih. Nisu najsjajnije, ali su prve ženske.
Član Jadrana je i 14-mjesečni Šimun
Trenutačno najmlađi Žuvanić, koji je član Jadrana, je 14 mjesečni Šimun, Josipov unuk, koji živi u Zagrebu.
– U Jadran smo ga učlanili kad je imao tri mjeseca.
S obzirom da ne živi u Zadru nije realno da će veslati u Jadranu, ali
bi mogao u nekom zagrebačkom klubu – prognozira Dino.
– Uvijek su mi govorili da sam
muško da bih trenirala veslanje. Možda sam zbog toga upisala karate u
kojem sam provela šest godina, četiri u Zvonimiru, a posljednje dvije u
Forumu – kaže Ela koja je imala ozbiljnu zapreku u pokušaju ranijeg
dolaska u veslanje. Naime, sve do prije četiri godinje u Jadranu nisu
trenirale djevojke.
– Nakon 49 godina u kojima u klubu nije bilo
djevojaka, prva koja je došla bila je Maris Milin, koja je i danas
aktivna. Kako mi je karate pomalo dosadio, a u Jadranu su odlučili
upisivati djevojke nije bilo druge nego doći u klub u kojem su mi do
tada trenirali brojni članovi moje šire obitelji. Prije dvije godine
počela sam s veslanjem i uživam u ovom sportu.
Ne sumnjamo. Uostalom, bilo je
i vrijeme za prvu djevojku Žuvanić u Jadranu. Uz Maris i Elu trenutačno
najjače uzdanice Jadrana su Mirna Dasović Kranjac, Petra Veić i Maria
Janković.
– Nedavno su došle još tri
djevojke, Mihaela, Romana i Korina i konkurencija će biti sve bolja.
Očekujem da će s vremenom u klubu biti još djevojaka jer veslanje u
Zadru smatraju isključivo muškim sportom. Mi se trudimo pokazati da su
to pogrešna razmišljanja.
Bronca s PH je veliko
priznanje, ali i nagrada za Elu koja je prošlo ljeto svakodnevno
trenirala u Zadru, premda je boravila na Premudi.
– Imamo šest treninga tjedno i
bez obzira što je bilo ljeto i nisam bila u Zadru željela sam redovno
trenirati. Brod s Premude polazi ujutro u šest sati i već u sedam i pol
bila sam u klubu. Nakon treninga otišla bih do obiteljskog stana koji je
kod Male pošte, a u 14 sati je bio brod za povratak na Premudu. Jedino
je u sedmom mjesecu bil stanka od 15 dana kada nismo trenirali pa nije
bilo potrebe putovati u Zadar.
Na ovakav Elin dnevni ritam osvrnuo se i Dino.
– Ja sam bio lud za veslanjem,
naporno sam trenirao, ali ovo što je Ela izvela je i za mene previše.
To je potez koji može napraviti samo netko tko doista ima silnu želju,
ljubav, pa i fanatizam prema sportu.
I to sportu od kojeg je u
Hrvatskoj praktično nemoguće živjeti. Veslači koji su osvajali
olimpijska odličja životnu egzistenciju morali su rješavati nekim drugim
svakodnevnim poslovima i zanimanjima.
– Veslanje u moje vrijeme, a
to je bilo unatrag 30-tak godina, i veslanje danas nije se mnogo
promijenilo. U Zadru su treninzi uvijek rano ujutro, prije početka
nastave, jer tada je bonaca, a nema toliko plovila na moru koja stvaraju
valove. Kada je riječ o financijama nitko od nas nije ušao u veslanje
radi novca. Jednostavno, zavoljenli smo veslanje i to nam je bilo
dovoljan razlog – napominje Dino.
Ipak, kada je riječ o Žuvanićima ima još nešto.
– Kad vidite u kući tolike
pehare i medalje i kad se tako često razgovara o veslanju ne možete biti
ravnodušni. Možda to bude poticaj i mojoj mlađoj sestri Sari, koja je u
šestom razredu, a trenutačno ide u glazbenu školu i bavi se baletom, da
nam se i ona pridruži – objašnjava Ela, a Dino zaključuje:
– Veslanje je u Žuvanića bilo
uvijek puno više od sporta. Da nije tako kontinuitet bi se negdje
prekinuo, a on traje više od 60 godina…
