Petar Metličić, 33-godišnji bivši hrvatski rukometni reprezentativac i ovoljetno pojačanje slovenskog Celja, otvorio je dušu u razgovoru za slovenski internetski portal Siol.

 

Na novinarsko pitanje kako je tako naglo napustio momčad Ciudad Reala, za koju je s velikim uspjehom igrao punih pet sezona, nekadašnji je kapetan hrvatske reprezentacije odgovorio:

- Ne znam kako bih vam odgovorio na to pitanje. Sve je skupa bilo hitro i neuobičajeno. Koncem prošle sezone produljio sam ugovor. Tijekom ljetnog odmora nazvao me menadžer i šokirao informacijom da klub želi dovesti Kiru Lazarova, a mene poslati u Zagreb kao zamjenu. Ništa mi nije bilo jasno. Rekao sam da za to nipošto nisam spreman, da ću, ako već trebam ići, otići kamo sam želim. U kolovozu sam se javio na pripreme, a trener Dušebajev u oči mi je rekao da računa sa mnom. Par dana kasnije prišao mi je opet menadžer i rekao da su potpisali Lazarova, te da me predsjednik pušta bez odštete kamo god želim. Nisam nisam znao kamo ću, jer bio je već treći kolovoza.

Mora da se niste osjećali ugodno.

- Naravno, pogotovo stoga jer mi je trener rekao da me treba. Ne znam što se dogodilo nakon toga, kakvi su interesi bili u pitanju. Predsjednik mi se nije želio javiti, a trener mi je govorio da je nemoćan, da nema ništa s tim. Ubrzo su me nazvali iz Celja, jer me trener Noka Serdarušić želio dovesti još prošle godine. Na brzinu smo se dogovorili. Problem je samo bio u tome što su mi u Ciudad Realu dugovali novac. Nisam želio otići prije nego što ga dobijem. To mi je bilo najgore. Ponašali su se prema meni kao da u tih pet godina klubu nisam dao ništa. Kao da nisam postojao. Nisam očekivao da mi naprave spomenik, ali sam očekivao da mi netko kaže hvala i stisne mi ruku, da mi zaželi sreću. Nije se dogodilo ništa od toga. A to boli! Na koncu, jasno mi je da smo mi sportaši samo roba. Nikad ne znaš što će te snaći.

Osim toga, na kraju se sve dobro završilo, nije li?

- Je. Veseo sam što sam tu. Došao sam u dobru momčad, lijepo mjesto, blizu doma. Imam tu puno prijatelja, odličnog trenera, vrhunsku rukometnu sredinu. Mislim da nisam pogriješio.

Imate li s 33 godine i dalje dovoljno motiva?

- Nove su ambicije i novi motivi. Kad motiva ne bi bilo, ne bi me bilo u Celju. Svi smo mi profesionalci koji od svog posla živimo. Da bismo to mogli činiti, motiv mora postojati.

Odlučili ste se za Celje umjesto za Zagreb. U Hrvatskoj ste zbog toga dobili podosta kritika.

- Navikao sam da "pucaju" po meni. Oni koji me poznaju znaju razloge zašto nisam želio u Zagreb. Celje je ponudilo bolje uvjete, a nisam također želio u Zagreb kao zamjena za nekoga. Da su me stvarno željeli, da su me trebali kao kvalitetno rješenje a ne kao zamjenu za Lazarova, prišli bi mi na drukčiji način, pa bi možda onda sve skupa drukčije i završilo.

- Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam došao jesu igrači koje poznajem, i s kojima sam jako dobar. S aklimatizacijom nisam imao nikakvih problema. Osjećam se kao doma.

Celju ste se priključili dosta kasno pa ste propustili zloglasne Serdarušićeve pripreme. Jeste li sretni zbog toga?

- (Smijeh). Iskreno, prema onome što sam čuo, nije mi žao što sam došao kasno. S druge pak strane, vidi se da sam u zaostatku za suigračima. Ali dobro je, lovim ih iz dana u dan.

Hrvatska je reprezentacija u Slavku Goluži dobila novog izbornika, koji vam je istog trenutka otvorio vrata povratka u reprezentaciju. Imate li namjeru vratiti se?

- Zahvaljujem Slavku, no reprezentaciji sam dao svoje i ne bi bilo pošteno da se vraćam. Ima mladih, poput Buntića i Kopljara, koji su se dokazali u Austriji na Europskom prvenstvu. Hrvatska može bez mene. Svoju ću energiju u potpunosti posvetiti Celju. Reprezentaciji ću, bude li potrebe, biti na raspolaganju pomoći ne neki drugi način.