Na oproštajnoj konferenciji za novinare u Splitu se od tenisa oprostio Mario Ančić. Rekao je kako ovo ne smije biti tužan dan te da odlazi a da se nikad nije predao

- Ponosan sam što sam iz ovog kluba. Uvijek su me po svijetu pitali recept kako su iz Splita došla četiri top ten igrača. Današnji dan važan je i zbog toga što je 23. veljače 1950. osnovan reniski klub Split - počeo je Mario Ančić uz gromoglasan pljesak okupljenih svoju oproštajnu konferenciju za novinare u Splitu.

Na Marijevu preranom oproštaju uz novinare su nazočili predsjednik Hrvatskog teniskog saveza Radimir Čačić, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša te otac najboljeg hrvatskog tenisača u povijesti, Srđan Ivanišević.

- Neka ovo ne bude tužan dan, odlazim uzdigute glave, kao čovjek koji se nikada nije predao. Ponosan sam na sve što sam napravio u tenisu - rekao je Mario suznih očiju te dodao:

- Povlačim se iz sporta kojeg obožavam, no zadnje godine bile su preteške, a presudila je ozljeda leđa. Moje tijelo jednostavno više ne može pratiti taj ritam. Odluke je bila teška, no čim sam shvatio da ne mogu igrati na najvišoj razini odlučio sam da više nema smisla - prenosi 24sata.hr.

Ančiću su predviđali sjajnu karijeru, bio je i u top 10 tenisača, a s Nadalom je bio najmlađi u tom prestižnom društvu. S Hrvatskom je osvojio Davis Cup 2005. godine i brončanu medalju u paru s Ivanom Ljubičićem na Olimpijskim igrama u Ateni, a u Wimbledonu je igrao polufinale 2004. godine.

- Znam da odlazim s nepunih 27 godina, što je najplodononije razdoblje kod većine sportaša. Moja je karijere po mnogo čemu specifična. S 15 godina sam već osvojio prvi turnir, sa 16 bio na OI, s 20 sam već imao olimpijsku medalju, s 21 osvojio Davis Cup, s 22 član Top 10 i u tim trenucima sam zajedno s Nadalom bio najmlađi član tog ekskluzivnog društva, pobjeđivao sve velike, mislio da imam čitav svijet pod nogama. No, onda se dogodio Krefeld i Davis Cup protiv Njemačke, gdje je sve krenulo po zlu - prisjetio se Mario svojih najvećih uspjeha i suznih očiju dodao kako nikad nije išao linijom manjeg otpora te kako vjeruje da su navijači to prepoznali.

- Nezaboravni su trenuci kad se diže hrvatska zastava, kad cijela država ne spava zbog tebe. Nezaboravno je bilo slušati hrvatsku himnu u Bratislavi kad smo osvojili Davis Cup.

Za razliku od većine profesionalnih sportaša Mario se nije orijentirao samo na svoj sportski talent. Završio je fakultet i sada se 'baca' u pravničke vode.

- Proći će puno vremena dok ne budem mogao u miru gledati vrhunski tenis, ali vrijeme liječi sve rane. Znao sam da će ovaj trenutak doći pa sam se stoga i pripremao, školovao. Sad me čekaju novi izazovi u novom poslu, usavršavanje. Ono što sam radio na teniskim terenima želim preusmjeriti u nešto novo. Aktivno sam uključen u Klub olimpijaca i svojim znanjem i iskustvom koje ću steći u svojoj struci i kontaktima koje sam stekao u karijeri, želim na drugačiji način, puno manje javan, pomagati našim sportašima i budućim tenisačima - zaključio je od danas umirovljeni tenisač Mario Ančić.