Zarekao sam se da ću nositi njegovu majicu ispod dresa do kraja karijere. Tako je bilo u Hajduku, Monacu, u Ligi prvaka, na Euru, sada ću i na SP-u,
Ima tome nekoliko dana, baš na dan kad je prije deset godina
nastradao, u misli mi je došao moj pokojni prijatelj
Hrvoje Ćustić. Tek sam se vratio iz Amerike,
mučio se sa snom, prevrtao se po krevetu jer nisam mogao zaspati,
mučio me jet lag i pred zoru mi je on pao na pamet.
I razmišljam onako sam za sebe, što bi bilo da tu nesretnu loptu
nisam ispucao baš prema njemu, nego na drugu stranu, u aut…
Možda ne bi nastradao. Zašto je sudbina baš tako htjela?
A stalno mi je govorio: ’Brate, ispucaj koju loptu na mene, nemoj
stalno na Terku ispucavati’. Što ću, imali smo dogovor u
svlačionici da dugim loptama tražim baš Želimira
Terkeša koji je bio naš najbolji napadač, ali ponekad
sam pokušao pronaći i Hrvoja.
I eto, baš taj put sam je ispucao prema njemu. Sudbina, ništa
drugo nego nesretna sudbina…
Drago mi je da Hrvoje nije zaboravljen i da su mnogi obilježili
deset godina od njegova stradanja, no tog 29. ožujka on je još
bio živ. Odigrali smo do kraja tu utakmicu, a kasnije osluškivali
vijesti, nadali se i molili da sve bude u redu s njim. I ta je
nada u nama tinjala sve do 3. travnja, kad su nam javili da je
Hrvoje preminuo.
Nakon te kobne utakmice s Cibalijom svi smo se
trebali okupiti kod mene jer je moja djevojka Antonija slavila
rođendan. I okupili smo se, ali nikome nije bilo do slavlja, samo
smo sjedili u tišini, prepričavali što se dogodilo na utakmici i
čekali vijesti iz zadarske bolnice.
Nakon nekog vremena došao je Ante Mitrović i rekao nam da su
liječnici optimistični, da su prognoze dobre i da će s Hrvojem
sve biti u redu. To nas je malo utješilo, ali nažalost samo za
kratko. Dva dana nakon operacije Hrvojevo stanje se pogoršalo i
na kraju je završilo tako kako je završilo. Teško mi je svaki put
kad se sjetim tog dana, te tužne, pretužne vijesti koja nas je
sve skupa zatekla i rastužila. I danas se pitam zašto je tako
moralo završiti…
Hrvoja znam otkad sam počeo igrati nogomet, imali smo super
odnos, bili smo baš dobri prijatelji. On je bio kapetan juniora
Zadra, igrao je špicu, zabijao je puno golova,
ali je po potrebi igrao i lijevog bočnog, i u veznom redu, ma što
god je trebalo. Uvijek je bio zahvalan igrač, dobar za momčad, za
atmosferu u svlačionici…
Mi smo te sezone igrali jako dobro, sve je bilo super do tog
kobnog dana i do te nesretne situacije. Bili smo super klapa, a
kad si u malom klubu, to neko zajedništvo te drži da budeš još i
bolji. Svi smo ga jako voljeli i odmah smo se dogovorili da ćemo
na prvoj sljedećoj utakmici svi istrčati na teren u majici s
njegovim likom, a ja sam se zarekao da ću je ispod dresa nositi
sve do kraja karijere, piše Goal.com.
