Zadarski atletičar, Stipe Žunić za Klub olimpijaca dao je intervju u kojem govori o školovanju, sportu, atletici. U rodnom Zadru prvo je trenirao borilačke sportove, bio je kadetski prvak Hrvatske u boksu, a nakon toga i svjetski juniorski prvak u kick-boksu.

Predrag Saratlija vidio ga je na jednom školskom natjecanju kako baca kuglu, pa se Stipe ubrzo preselio u atletiku jer je volio rušiti rekorde. Na fakultet u Ameriku je otišao kao bacač koplja, no nakon teške ozljede i operacije ramena počeo je trenirati bacanje kugle. Hrvatska javnost upoznala ga je 2014. kad je u debitantskom nastupu na Europskom prvenstvu u Zürichu bacio kuglu 20.68 metara i zauzeo četvrto mjesto u finalu.

To što ste najkvalitetniji i što ste jedini Hrvat koji je kuglu bacio preko 21 metar bit će vam u Riju „otegotna okolnost". Naime, naša sportska javnost će od vas jako puno očekivati. Možete li se s time nositi i koji rezultat „ciljate" za Rio?

- To je nešto na što ne mogu utjecati, ali ja sam na to već navikao. Iako je najbolje bilo kad sam nakon prelaska s koplja na kuglu bio u sjeni. Pa sam onda na Europskom prvenstvu u Zürichu bacio 20.68 i zauzeo četvrto mjesto. Tada sam se na EP otišao zabavljati, rasterećeno bacati, pa što bude. Tako bi, valjda, u sportu uvijek trebalo biti...

No, na velikim natjecanjima ja sam uvijek najbolji, u to sam siguran. Nisam opterećen time što drugi od mene očekuju i što će oni reći jer znam da ću ja dati najbolje od sebe. A kad dam najbolje od sebe uvijek sam zadovoljan. Što se tiče rezultata, cilj mi je za cijelu sezonu podići razinu rezultata na 21 metar. Dakle, ne mislim 21 metar baciti samo u Riju, već na svim natjecanjima ove sezone.

Nakon okončanja studija u Americi vratili ste se u Hrvatsku. Koliko je problematično bilo privikavanje na uvjete treninga u Hrvatskoj? Tko vam je pritom pomogao, a tko možda i nije?

- Najteže mi je bilo kad sam se vratio u Zadar. Na Floridi sam imao nešto što uopće ne postoji u Hrvatskoj, pa i šire. To je sustav fizikalne terapije s punom medicinskom tehnologijom i spravama za oporavak u sklopu atletskog stadiona na kojem sam trenirao. Primjerice, ja često imam problema s kažiprstom i tamo bih prije treninga otišao na 15-minutnu terapiju laserom na samom ulazu u stadion, odradio bih trening, a nakon treninga sam opet imao na raspolaganju sve potrebno medicinsko osoblje i ostalo što ide uz to. Kad sam se, dakle, vratio u Zadar očekivao sam od rodnog grada da mi osigura najnužnije uvjete za trening, no svi su ostali pasivni i nisam znao kako ću dalje. Najviše mi je pomogao rođak pokraj čije sam konobe napravio svoje bacalište i to je bilo sve.

Morao sam, stoga, otići u Split kako bih si osigurao minimalne uvjete za napredovanje. Treniram i napredujem svaki dan i iz tog minimuma izvlačim maksimum. Zadovoljan sam. Treniram s Markom Marcelićem koji je kineziolog i cijeli je život u atletici. On mi puno pomaže, a sparing-partner mi je Blankin brat Marin Vlašić.

Jesu li u te minimalne uvjete uključene stipendije ili sponzori?

- Teško je. Moj „generalni sponzor" je brat na čiju pomoć uvijek mogu računati. Pravih sponzora nemam. Imam neka minimalna primanja, dakle stipendije, koja potrošim na hranu, kućne potrepštine, gorivo i ostale svakodnevne troškove. Ivan Veštić mi je omogućio da u Splitu imam dobar smještaj i hranu, pa se nekako snalazim. Još uvijek nisam dobio priliku profesionalno se baviti bacanjem kugle, ići na mitinge Dijamantne lige i tako zarađivati. No, sve mi je to dodatni motiv.

Američka „proizvodnja" vrhunskih sportaša u srednjim školama i na sveučilištima je nenadmašna. Može li se od njih barem nešto kopirati i primijeniti u Europi i kod nas?

- Njemačka i Velika Britanija imaju nešto slično. Europska unija bi tu trebala odigrati značajniju ulogu, a u Hrvatskoj političko vodstvo, odnosno država. Radi se samo o tome, što sam već prije govorio, da se stadionima pridruži osnovna medicinska oprema i podrška. No, mi smo u Hrvatskoj miljama daleko od toga jer nemamo ni dovoljno stadiona i atletskih staza. Trebali bismo imati i barem 3, 4 atletske dvorane, a nemamo ni jednu. Tek kad bismo to imali, mogli bismo dalje razgovarati o kopiranju američkih uvjeta.

Zašto je hrvatska atletika - usprkos brojnim odličjima i čak deset kandidata za Olimpijske igre u Rio de Janeiru - toliko podcijenjena u našem sustavu sporta? Imamo li mi uopće sustav?

- Tu je riječ, prije svega, o političkim interesima vladajućih struktura u sportu i državi uopće. Samo ljudi na vrhu to mogu promijeniti. Atletika bi morala biti na istoj razini na kojoj je svugdje u svijetu. Ja nemam problema s time da su najpopularniji sportovi povlašteni. I u Americi su košarka ili američki nogomet povlašteni jer su najpopularniji. To je kod nas nogomet, sport koji je najpopularniji i ljudima najzanimljiviji i to mi je sasvim razumljivo.

Ono što mene ljuti jest to što su iznad atletike i mnogi drugi sportovi, pa i borilački sportovi kojima sam se bavio i znam na kojoj su razini. Plasirati se među osam najboljih na europskim i svjetskim prvenstvima u atletici je u odnosu na mnoge druge sportove neusporedivo teže. A ti su plasmani presudni za kategorizaciju i raspodjelu sredstava preko Hrvatskog olimpijskog odbora. Ljuti me što se ne prepoznaje kvaliteta atletičara i što nema adekvatne nagrade za njihove vrhunske rezultate.

Recimo ponešto o bacačima kugle. Vas kuglaše svi smatraju dosta živopisnim likovima. Pratitelji Hanžekovićevog memorijala, primjerice, kažu da ste vi, recimo to tako, posebna 'škvadra' među atletičarima....

- Ha, mi kuglaši smo, prije svega, fizički dominantni, veliki smo i jaki ljudi. I naše osobnosti su posebne, nismo neke utegnute 'mrcine' ili 'krkani', već smo vrlo opušteni i volimo se šaliti i zabavljati, pa ljude to privlači. Osim toga, mnogi su ljudi u školama imali priliku bacati kuglu i svi znaju koliko je teško baciti ju osam ili 10 metara. Kad vide da ju netko baca 20 i više metara mora im to biti fascinantno.

Predočite nam malo težinu vaših treninga. Na Facebook stavljate video-snimke na kojima se vidi da dižete preko 200 kilograma! O kakvim se tu brojkama radi?

- To su uistinu ekstremne težine. Moj trener za vježbe snage u Americi bio je 'strongman', dakle onaj koji diže kamione i vuče autobuse. On nas je volio nazivati nadljudima. Mi smo kada je riječ o snazi, eksplozivnosti i koordinaciji superiorni većini sportaša jer to naš sport zahtijeva. Moj osobni rekord u 'benču' je 250 kg, u čučnju skoro 300 kg, a u nabačaju preko 200 kg. Možete proći sve teretane i teško ćete naći ljude koji toliko dižu. I sve to mi moramo postići bez posebnih preparata i supstanci koje se smatraju dopingom. Mi smo poput dizača utega koji uz to još rade skokove, sprinteve i tehniku bacanja.

Završili ste studij na Sveučilištu Florida, po struci ste školski pedagog. Što biste željeli raditi po okončanju sportske karijere? Nakon toliko sportova kojima ste se bavili, možete li se uopće zamisliti izvan sporta?

- Završio sam društvene znanosti s usmjerenjem na obitelj, mlade i društvo. Ja sebe uvijek vidim u sportu. Kada bih se sa svojom strukom vratio u Ameriku mogao bih raditi na koledžu kao atletski trener. Dakle ako bih ostao u sportu kao trener, bilo bi to u Americi jer kod nas od toga nema kruha i o tome uopće ne razmišljam. U Hrvatskoj bih mogao raditi neki privatni sportski biznis ili raditi s mladima u školi.

Dakle, opcija povratka u Ameriku je sasvim otvorena?

- Za mene je to uvijek otvorena opcija i nešto što mi stoji na raspolaganju. To je nešto za što sam radio pet godina u Americi i o tome uvijek razmišljam.