U SAD-u sam naučio sve što znam, oni su uvijek korak ispred nas

Zadarski olimpijac, bacač kugle Stipe Žunić, priprema se žestoko u Splitu za svoje prve Olimpijske igre ovog ljeta u brazilskom Rio de Janeiru.

Prenosimo intevju koji je s njim napravio kolega Vedran Pavičić za portal Dalmacijanews .

Sirova snaga bez tehnike ne znači previše, to će vam potvrditi svaki vrhunski sportaš, naročito netko tko se bavi atletikom, "kraljicom sportova".

Dovesti svoje tijelo do krajnjih dometa, do gornje granice mogućnosti, cilj je svakog atletičara. Mnogi pokušavaju iskušati svoje mogućnosti, ali samo rijetki dolaze do vrhunskih ostvarenja, do samog vrha. Mukotrpan je to i težak put, pun odricanja, prepreka koje mogu savladati samo oni s jasnim ciljem i vizijom te s enormno jakom voljom.

Sve to smo upoznali u liku i djelu Stipe Žunića, gromade od čovjeka u svakom smislu, ponajboljeg hrvatskog bacača kugle, vrhunskog atlete koji se marljivo priprema za nastup na Olimpijskim igrama u Riju. 

Koliko marljivo i na koji način pokušati ćemo vam barem približno dočarati kroz razgovor s 25-godišnjim Zadraninom. Vlasnikom najboljeg hrvatskog rezultata u dvorani (21.11 m) te trećeg na  otvorenom (20.68 m). Olimpijsku normu izborio je s 20.61 u Slovenskoj Bistrici u siječnju ove godine, a 6. ožujka je na Zimskom bacačkom kupu u Parku mladeži kuglu bacio do 20.60 m. U subotu ga čeka novi nastup na bacalištu na kojem svakodnevno vježba.

- Nastupit ću na ASK-ovom međunarodnom mitingu čisto kroz trening, da vidim u kakvom sam stanju pred početak sezone. Tek ulazim u formu, ionako bi odradio trening u subotu pa zašto ne odraditi natjecanje? Osjećam se dobro, zdrav sam, imam neke male povrede, ništa kritično. Dovoljno je vremena da budem sasvim fit za Rio - kaže nam Žunić s kojim smo  razgovarali na Parku mladeži.

Sezona je značajna zbog Olimpijskih igara i Europskog prvenstva, za ta se natjecanja živi.

- Motiv je velik, ništa se nije promijenilo od prvog dana otkad se bavim sportom. Sam Rio je izazov, to će biti veliki show, kruna svih natjecanja na kojima ću nastupati. Pripremat ću se kao i inače, nema kalkulacija niti razmišljanja što će biti jer u sportu nikada ne znaš što će se dogoditi. Ozljeda se lako može dogoditi, ali tijelo ti ponekad ne daje upozorenja. Naročito kada radim u teretani s velikim težinama.

Iskustvo od prije dvije godine s EP u Zurichu Stipi je dragocjeno, osvojio je najmanje popularno četvrto mjesto pa želi stepenicu više ovog ljeta u Amsterdamu 

- Vrlo mi je bitno EP i kao priprema za Rio, ali i kao veliko natjecanje. Prošli put mi je nedostajalo 15 cm za medalju, ove godine ju želim osvojiti jer znam da mogu. Teško je reći koji će rezultat biti dovoljan za medalju, bio sam četvrti s osobnim rekordom 20.68 m. Recimo, prije četiri godine je za medalju trebalo 20.30 m, mislim da će ove sezone za medalju trebati baciti 20.80 m.

Te su razlike male, onaj koji baci 20.50 m može baciti i 20 cm dalje, ne radi se tu o snazi. Treba "pogoditi" hitac, sve je stvar malog trenutka, da si baš taj dan najbolji. Ako se ispoštuje tehnika onda će rezultat doći, ali često presuđuje milisekunda, mali trenutak u kojem treba biti miran i fokusiran. Nekada je to najteže.

Čudno je da nakon cijelog mukotrpnog rada i brojnih treninga presudi mali detalj, ali to je surovost atletike. Pripreme se moraju odraditi maksimalno, a onda se još sve treba poklopiti. Pitali smo Stipu da nam opiše tijek priprema vrhunskog kuglaša.

- Kroz zimu smo radili dosta teško, s puno volumena, puno ponavljanja, trčanja. Radili smo cijeli spektar svih vježbi, cijelog tijela. Forma se diže polako, podigao sam puno kilograma utega, ni sam ne znam koliko dnevno. Možda četiri ili pet tona ha ha ha - smije se Stipe.

Osim vježbi snage radilo se na tehnici, bacalište na Parku mladeži Žunićev je drugi dom.

- Broj bacanja zavisi o intezitetu, mogu bez problema odraditi 50 bacanja na nekih 70 posto, ali ako idem maksimalno onda je taj broj oko 15 do 20 bacanja. Što se tiče teretane svi komentiraju kako mogu biti dizač utega. Ništa čudno jer su bacači kugle najjači atletičari s obzirom na apsolutnu snagu. Radimo olimpijska dizanja, čučanj, nabačaj, radimo specifični  bench. To je sve energetski zahtjevno, recimo bench gurnem 250 kilograma što ne može baš svatko. Ali, u fazi priprema je potrebno ići gotovo do granice mogućnosti odnosno na nekih 90 - 95 posto - pojašnjava nam Žunić.

Težine koje Stipe podiže na treninzima su zbilja impresivne, uvjerili smo se u to sami na Parku mladeži, a samo mali dio prikazan je u video materijalu. Slične treninge radi svi bacači, malo je tajni u treningu. Ali razlike su u nečem drugom vrlo vidljive, a to su uvjeti za rad. Stipe se školovao u SAD-u, tamo je napravi najveći iskorak u atletskoj karijeri.

- Uvjeti su neusporedivi, glupo je o tome pričati. Tamo sam imao sve moguće uvjete, a najviše mi nedostaje medicinska skrb koja je tamo bila vrlo dostupna. Nedostaju i sparing partneri, uteg je svugdje uteg, ali kada nemaš protiv koga testirati svoje mogućnosti onda nije lako. Imao sam na studiju uvjete kakvi se u Hrvatskoj ne mogu zamisliti, primjerice imaju prostoriju za rehabilitaciju gdje su četiri fizioterapeuta i svi mogući uređaji za terapiju. Stvorio sam naviku da prije treninga tamo provedem pola sata, a ovdje u Splitu prije treninga mogu samo popiti kavu - iskren je snažni Zadranin. 

Danas je Žunić manje-više prepušten sam sebi, najveću podršku ima u Marku Masteliću koji s njim radi od rujna. Mastelić je ASK-ov atletičar s diplomom Kineziologije, bacač kladiva i Stipin prijatelj još od početaka karijere. 

- Marko je desna ruka, trener, pomoćni trener, fizioterapeut, sportski psiholog i vozač. Bitno mi je da je tu, da me potiče na rad jer nemam nikog s kim bi trenirao. Nema bacača kao u Americi gdje sam radio s trenerom Kemalom Mešićem i imao još dosta bacača s kojima sam se mogao natjecati na treninzima. 

Priča o uvjetima je komplicirana i široka, Stipe smatra da u Hrvatskoj nema ni dovoljno stručnih ljudi za pravilan rad i pripreme vrhunskih atletičara.

- Nema nikoga tko je toliko kompetentan jer nemaju aparaturu pa nisu ni obučeni za nju. Možda postoje ljudi koji imaju potencijal, ali nemaju s čim raditi. Ne mislim da će se to uskoro promijeniti, zato planiram opet u SAD. Išao bi tamo sljedeće zime na tri mjeseca kako bi se pripremao za SP u dvorani. Hoću li povesti Marka? Hoću, ako mu cura dopusti ha ha ha - dobro je raspoložen div iz Zadra. 

Prvi dojam o Žuniću dao bi naslutiti da je riječ o samozatajnom, zatvorenom tipu. Čak i opasnom s obzirom na brdo mišića, mada je to samo fasada. 

- Znamo se još od kadetskih dana, ista smo generacija. Igrom slučaja smo počeli surađivati, razgovarali smo i shvatio je da ne može sam. Meni je to dobro došlo kao ogromno iskustvo u sportu kojeg volim. Stipe je jedan od najboljih bacača na svijetu, to je velika čast, da mogu raditi s njim. Treba ga dobro upoznati, pobjednik je, motiviran je i željan uspjeha. Dobro se slažemo i privatno i na treningu, slično razmišljamo, u profesionalnom sportu taj je odnos vrlo bitan. Ne bi funkcioniralo da se karakterno ne slažemo - opisao nam je Stipu njegov prvi suradnik Marko Mastelić. 

Bacači kugle su vrlo izdržljivi, imaju dugu karijeru pa Žunić s 25 godina spada među mlađe.

- Teško je reći koliko mogu trajati, istina je da bacači dugo traju, evo jedan Reese Hoffa baca s 38 godina i baca 21 metar. Ovisi o tome koliku si štetu nanio svom tijelu, koliko si ozljeda prošao. Imam problema s koljenima još iz vremena kada sam trenirao kickboks, s koljenima, laktom, ramenom. Prognoze su nezahvalne, ali osjećam se dobro i namjeravam kvalitetno odraditi još dva olimpijska ciklusa. Mislim da ću 2020. godine biti najbolji, bacači su na vrhuncu snage s 30-31 godinom - pojasnio je Žunić. 

Spomenuo je sam da je trenirao kickboks i bio vrlo uspješan, ali za djecu iz Zadra samo je jedan sport prvi i najvažniji.

- Počeo sam naravno s košarkom, kasnije trenirao kickboks i boks, a onda je došla atletika. U kickboksu i boksu sam sve poosvajao, a ništa od toga nisam dobio. Vrlo je jednostavno, u osmom razredu je bilo natjecanje škola u bacanju kugle i bacio sam dva ili tri metra dalje od ostalih. Potom me Predrag Saratlija pozvao u atletiku što mi je bilo u početku dosadno, ali polako sam bio sve bolji i osvajao medalje.

Zanimalo me koplje, bilo mi je zanimljivo bacati daleko i sa 17 godina sam bacio hrvatski rekord u koplju. Počele su stizati ponude za punu stipendiju u SAD i odlučio sam pokušati, predložio mi je to i Martin Marić pa sam se sasvim posvetio atletici. U SAD-u sam naučio sve što znam, oni su uvijek korak ispred nas jer imaju novca i imaju ljude koji su otvoreni novim učenjima. Kod nas ima vrlo malo ljudi koji žele učiti. Tamo sam trenirao pet sati dnevno, ali bila bi stanka između terapija. Ovdje radim jedan trening dnevno u trajanju od tri pol sata. 

Školovanje u SAD-u mu je donijelo diplomu iz sociologije, društvenih znanosti i rada s obiteljima. 

- Možda bi mogao raditi kao pedagog ili socijalni radnik u Hrvatskoj. Ne znam kako bi izgledalo da dođem negdje biti pedagog s djecom, mislim da bi me slušali kada bi me vidjeli ha ha ha - nasmijao se Žunić na pomisao da kao gorostas radi s djecom.

- Zanima me ta grana, ali ovisi što bi bilo s atletikom, Recimo u Hrvatskoj nikada ne bi radio kao trener jer su uvjeti preloši, u SAD bi radio kao trener. Teško je pričati o tome jer volim jedno ili drugo.

U Zadru Stipu dobro poznaju, trenirao bi on u svom gradu da tamo postoje uvjeti. Ali nema ih pa je morao ići u investiciju građenja vlastitog bacališta kugle. Poslovi dobro napreduju, biti će uskoro mogućnosti da vježba u Zadru.

- Prepoznaju me ljudi u mom gradu, s Plovanije sam, čak u kafiću imaju moj kalendar što mi je fora. Morao sam doći u Split jer tamo nema atletskog stadiona, što drugo reći. To je kao da netko ide trenirati nogomet, a nema igralište za nogomet - slegnuo je ramenima Žunić.

Ali, uvjeti ga neće omesti, tjera ga motiv i jaka konkurencija u Hrvatskoj koja nikada nije imala bolje bacače kugle.

- Jaki smo, zbilja jaki. Iskusni Nedžad Mulabegović je dugo tu, još nema normu, ali može je baciti. Normu ima naš Filip Mihaljević koji je izrastao kao šparoga, pa i Marin Premeru koji ima normu. Ako Nedžad baci normu onda moramo imati izborno natjecanje jer samo trojica mogu na OI.

Morali smo se dotaknuti još jedne ogromne razlike između SAD-a i Hrvatske, status vrhunskih atletičara kudikamo je bolji "preko bare". U svakom smislu, svaka usporedba je nepotrebna.

- Prije svega kod nas nema novaca, situacija je katastrofalna. Atletika je suviše brutalna, jednostavno ako nisi pri vrhu, ako ne zarađuješ od svog rezultata nemaš od čega živjeti. A da bi bio prosječan atletičar moraš biti vrhunski sportaš. Recimo, prosječan nogometaš može dobro zaraditi i živjeti, u atletici je to teško jer moraš doći u sam vrh. Imam olimpijsku stipendiju koja traje samo do Rija, a i ona kasni. Sponzorske novce je sve teže naći, malo ljudi uopće shvaća koliko je u bacanju kugle teško biti olimpijac. Konkurencija je velika da je to ludnica, tisuće i tisuće ljudi pokušava doći na neko veliko natjecanje. 

Žunić nema status sportske zvijezde u Hrvata, ali na pravom je putu da postane poznat kao Blanka Vlašić ili Sandra Perković. 

- Trudim se da idem njihovim putem s tim da je muška atletika možda zanimljivija od ženske. Kako bi bilo da Hrvatska ima muškarca koji je olimpijski pobjednik? Blanka i Sandra su napravile odličan posao na natjecanjima, uvijek kažem da čestitam svakom atletičaru koji je uspio napraviti vrhunski rezultat jer znam koliko je to teško i zahtjevno.

Namjera mi je lansirati se među najboljih pet u svijetu i konstantno tu ostati kroz sljedećih nekoliko godina. Vidjet ću hoće li mi to uspjeti, smatram da hoće, zato treniram. Imam i SAD gdje mogu otići i kvalitetno raditi, a o problemima u Hrvatskoj se trudim i ne razmišljati. Sretan sam, trudim se iz ovog minimuma izvlačiti maksimum, zasad napredujem i neka tako i ostane - zaključio je Žunić naš razgovor.  

Rad i samo rad doveli su ga do rekorda, uvjerili smo se da je njegov put težak i zahtjevan, ali samo tako se dolazi do uspjeha. Stipe Žunić je sadašnjost i budućnost hrvatske atletike, čovjek koji je pred sebe postavio najviše moguće ciljeve i budite sigurni da će ih dosegnuti.