Ivan je ukupno sedmi strijelac te šesti skakač svoje momčadi
Ivan Peljušić još je jedan mladi košarkaš koji je svoju sreću potražio “preko bare”. Rođen je 8. lipnja 1987. u Zadru. Visine je 205 centimetara, lagane građe, kakvu bi svaki košarkaš poželio.
Igra na poziciji “četvorke”, ali zbog svoje pokretljivosti može igrati i “tricu”. U mlađim dobnim kategorijama nastupao je za Zadar i Borik, da bi na nagovor jednog prijatelja otišao u SAD.
Ivan je već drugu godinu u SAD-u. Pohađa Northwestern University. Prve godine uopće nije nastupao za svoje sveučilište, da bi ove sezone u 13.6 minuta na parketu u prosjeku postizao 3.6 koševa te imao 2.5 skokova po utakmici. Ukupno je sedmi strijelac te šesti skakač svoje momčadi, što je odličan rezultat s obzirom da je ovo igrački Ivanu prva sezona u SAD-u.
Evo što Ivan kaže o svom odlasku u daleku Ameriku:
“Ovako nekako ide moja priča. Moj suigrač i prijatelj, Nikola Baran prije 3 godine je odlučio otići u Ameriku na fakultet. Preko jednog trenera je došao u kontakt sa trenerima sa Northwesterna. Treneri su ga došli vidjeti u Zagreb. On je pozvao mene na taj trening pošto je znao da želim ići u Ameriku. Nikolu znam još iz uzrasta mlađih kadeta i ostali smo jako dobri prijatelji. Tako da smo se dugo dogovarali da idemo skupa u Ameriku te se na kraju to i ostvarilo. Na tom treningu treneri su me vidili, svidio im se moj način igre i ponudili su mi stipendiju. Ja sam to onako odmah prihvatio na “slipo”. Nisam ništa znao o tom sveučilištu ni o gradu u kojem se nalazi. Tek kad sam došao tu, shvatio sam gdje sam zapravo došao. Sveučiliste je 14. rangirano u Americi. Škola je jako dobra. Jedna godina školovanja košta 50.000 kuna.”
Svaki početak je težak, tako i Ivanov u Americi. Tek nakon godinu dana individualnih treninga, Ivan je konkurirao za sastav:
“Prvu godinu nisam upoće konkurirao za sastav pa mi je trener ponudio “red shirt”, što znači da mi se prva godina košarkaški uopće nije računala, tako da imam pravo tu biti još 5 godina. Prvu sam godinu isključivo individualno trenirao sa trenerima. Normalno sam putovao sa ekipom, ali nisam igrao. Ovu sezonu sam počeo u petorci, ali sam loše odigrao prvih par utakmica. Tako da sam opet završio na klupi, ali sam ponovno izborio petorku. Zadnjih 10 utakmica sezone sam odlično odigrao.”
Igranje u Americi se puno razlikuje od onoga u Europi. Dvorane su stalno popunjene, a utakmice se prate i preko televizije. Ivan je pun dojmova dok govori o tome:
“Big Ten konferencija u kojoj se natječe moje sveučilište, jedna je od tri najjače u SAD-u. Utakmice su odlično praćene. Mi imamo televiziju koja prati svaku utakmicu. Ove godine sam igrao pred 22.000 ljudi, pred 17.000, 15.000… Naša dvorana je daleko najmanja u konferenciji, a ima 10.000 mjesta. Igrao sam protiv dosta igrača koji će završiti na NBA draftu. Ti dečki su stvarno nešto. Vrhunski igrači!”
O uvjetima rada nema se što ni pričati. Dovoljno je ovo što nam Ivan kaže:
“Što se tiče uvjeta i treninga, stvarno sam prezadovoljan. Znači, imamo četiri trenera i oni imaju radno vrijeme od 9 ujutro do 7 navečer i ti možeš doći kad god možeš i raditi sa njima. Uvjeti su stvarno vrhunski. Ove uvjete koje mi tu imamo ima možda samo par klubova u Europi.”
O svojim planovima za budućnost Ivan kaže:
“Ja sam tu još 5 godina. Poslije toga ću vidjeti što ću. Najrealnija je opcija da ću se vratiti nazad u Europu kako bi igrao košarku.”
Ivanu želimo ugodan boravak u dalekoj Americi, ostvarenje svih njegovih želja te još više minuta na parketu. Nadamo se da ćemo ga jednog dana gledati i u Europi, a možda i u dresu njegovog rodnog Zadra…
