Nastojim izbjeći razmišljanja o utakmici s Turskom, ali ne ide
Hrvatska reprezentacija
ostaje u najjačem sastavu. Nakon što je kapetan Niko Kovač odlučio i
dalje ostati u obitelji Kockastih, njegov brat Robert također je
razriješio sve dvojbe: nema povlačenja.
Ostaje i dalje zapovjednikom
hrvatskog obrambenog zida. Jedan od najboljih naših igrača na minulom
Europskom prvenstvu, po ocjenama svih kritičara, jučer je boravio u
Zagrebu, gdje je za Sportske novosti priopćio radosnu vijest.
– Obavljam
neke privatne poslove, potom se opet vraćam na more. Želim ovu stanku
iskoristiti i svaki trenutak posvetiti svojoj obitelji, prije nego se
priključim pripremama Dortmunda.
Jeste li se čuli, posljednjih dana, s izbornikom Bilićem?
– Da, razgovarali smo prije dva dana.
Pretpostavljamo da ste ga obradovali svojom odlukom…
–
Već sam jedanput rekao, hijerarhija se mora poštovati, izbornik je bio
prvi kome sam trebao priopćiti svoju odluku i svoj stav, po pitanju
nacionalne momčadi i po pitanju mog daljnjeg angažmana u njoj. Svakako,
poštovao sam taj red i u razgovoru s Bilićem rekao sam mu svoj stav.
Jeste li se vremenski ograničili na igranje za najbolju hrvatsku nogometnu vrstu?
– Teško
mi je reći, igrat ću ovoliko ili onoliko, mnogo toga ovisi o mojoj
klupskoj budućnosti, o mom aktivnom igranju nogometa… Ne mogu
predvidjeti, niti imam takvu moć, što nosi budućnost i novi dan. Tu
sam, ostajem u reprezentaciji, dok budem mogao biti od koristi u
kvalifikacijama, bit ću na raspolaganju, davati sve od sebe…
Kakvo je vaše mišljenje i procjene, može li Hrvatska proći nadolazeće kvalifikacije i otići u Južnu Afriku?
–
Objektivno, u stanju smo se plasirati na Svjetsko prvenstvo. Imamo
dobru, kvalitetnu ekipu, čiji dometi nisu limitirani. Mnogo smo
napredovali u posljednje dvije godine, srasli kao cjelina i ako budemo
i dalje ozbiljno radili kao u tom minulom vremenu, realno je očekivati
odlazak na svjetsku nogometnu smotru. No, sa stopostotnom sigurnošću
nitko ne može ništa jamčiti niti obećavati. Međutim, uvjerenja sam da
imamo kvalitetu za taj pothvat.
Jeste li se vratili od šokova zvanih Turska?
– Ah,
pa to je neizbrisivo, takvo što ne može se odstraniti iz glave, iz
sjećanja, iz očiju. Te slike su stalno ispred mene. Nastojim izbjeći
razmišljanja o tome, ali ne ide. Bili smo tako blizu, bili bolji, bili
u polufinalu, i u jednom trenu sve je nestalo. Ostala je tuga. No,
melem za rane su naši ljudi, naši vjerni navijači, koji su vrlo čvrsto,
iskreno, uz nas kad je najpotrebnije, a to su bili trenuci iza nesreće
zvana Turska.
