Petar Metličić, 33-godišnji bivši hrvatski rukometni reprezentativac i
ovoljetno pojačanje slovenskog Celja, otvorio je dušu u razgovoru za
slovenski internetski portal Siol.
Na novinarsko pitanje kako je tako naglo napustio momčad Ciudad Reala,
za koju je s velikim uspjehom igrao punih pet sezona, nekadašnji je
kapetan hrvatske reprezentacije odgovorio:
– Ne znam kako bih vam odgovorio na to pitanje. Sve je skupa bilo hitro i
neuobičajeno. Koncem prošle sezone produljio sam ugovor. Tijekom ljetnog
odmora nazvao me menadžer i šokirao informacijom da klub želi dovesti
Kiru Lazarova, a mene poslati u Zagreb kao zamjenu. Ništa mi nije bilo
jasno. Rekao sam da za to nipošto nisam spreman, da ću, ako već trebam
ići, otići kamo sam želim. U kolovozu sam se javio na pripreme, a trener
Dušebajev u oči mi je rekao da računa sa mnom. Par dana kasnije prišao
mi je opet menadžer i rekao da su potpisali Lazarova, te da me
predsjednik pušta bez odštete kamo god želim. Nisam nisam znao kamo ću,
jer bio je već treći kolovoza.
Mora da se niste osjećali ugodno.
– Naravno, pogotovo stoga jer mi je trener rekao da me treba. Ne znam
što
se dogodilo nakon toga, kakvi su interesi bili u pitanju. Predsjednik
mi se nije želio javiti, a trener mi je govorio da je nemoćan, da nema
ništa s tim. Ubrzo su me nazvali iz Celja, jer me trener Noka Serdarušić
želio dovesti još prošle godine. Na brzinu smo se dogovorili. Problem
je samo bio u tome što su mi u Ciudad Realu dugovali novac. Nisam želio
otići prije nego što ga dobijem. To mi je bilo najgore. Ponašali su se
prema meni kao da u tih pet godina klubu nisam dao ništa. Kao da nisam
postojao. Nisam očekivao da mi naprave spomenik, ali sam očekivao da mi
netko kaže hvala i stisne mi ruku, da mi zaželi sreću. Nije se dogodilo
ništa od toga. A to boli! Na koncu, jasno mi je da smo mi sportaši samo
roba. Nikad ne znaš što će te snaći.
Osim toga, na kraju se sve dobro završilo, nije li?
– Je. Veseo sam što sam tu. Došao sam u dobru momčad, lijepo mjesto,
blizu
doma. Imam tu puno prijatelja, odličnog trenera, vrhunsku rukometnu
sredinu. Mislim da nisam pogriješio.
Imate li s 33 godine i dalje dovoljno motiva?
– Nove su ambicije i novi motivi. Kad motiva ne bi bilo, ne bi me bilo u
Celju. Svi smo mi profesionalci koji od svog posla živimo. Da bismo to
mogli činiti, motiv mora postojati.
Odlučili ste se za Celje umjesto za Zagreb. U Hrvatskoj ste zbog toga
dobili podosta kritika.
– Navikao sam da “pucaju” po meni. Oni koji me poznaju znaju razloge
zašto
nisam želio u Zagreb. Celje je ponudilo bolje uvjete, a nisam također
želio u Zagreb kao zamjena za nekoga. Da su me stvarno željeli, da su me
trebali kao kvalitetno rješenje a ne kao zamjenu za Lazarova, prišli bi
mi na drukčiji način, pa bi možda onda sve skupa drukčije i završilo.
– Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam došao jesu igrači koje
poznajem,
i s kojima sam jako dobar. S aklimatizacijom nisam imao nikakvih
problema. Osjećam se kao doma.
Celju ste se priključili dosta kasno pa ste propustili zloglasne
Serdarušićeve pripreme. Jeste li sretni zbog toga?
– (Smijeh). Iskreno, prema onome što sam čuo, nije mi žao što sam došao
kasno. S druge pak strane, vidi se da sam u zaostatku za suigračima. Ali
dobro je, lovim ih iz dana u dan.
Hrvatska je reprezentacija u Slavku Goluži dobila novog izbornika, koji
vam je istog trenutka otvorio vrata povratka u reprezentaciju. Imate li
namjeru vratiti se?
– Zahvaljujem Slavku, no reprezentaciji sam dao svoje i ne bi bilo
pošteno
da se vraćam. Ima mladih, poput Buntića i Kopljara, koji su se dokazali
u Austriji na Europskom prvenstvu. Hrvatska može bez mene. Svoju ću
energiju u potpunosti posvetiti Celju. Reprezentaciji ću, bude li
potrebe, biti na raspolaganju pomoći ne neki drugi način.
