Na današnji dan, 50 godina unatrag, jedva punoljetni osvajač olimpijskog zlata započeo je u rodnom Louisvilleu svoju profesionalnu karijeru
Na današnji dan, 50 godina unatrag, jedva
punoljetni osvajač olimpijskog zlata započeo je u rodnom Louisvilleu
svoju profesionalnu karijeru. U suprotnom kutu ringa, inicijaciju u
surovi svijet plaćenika spremao mu se pružiti iskusni Tunney Hunsaker –
uvečer boksač, a ujutro policijski šef u Fayettevilleu. Cinici bi mogli reći reći da je momak kojeg su zvali Cassius Clay (dok
si sam nije promijenio ime) već kao 18-godišnjak ušao u klinč s
američkim zakonom.
Nakon šest rundi i jednoglasne odluke sudaca, slavio je prvu od svojih
56 profi pobjeda u karijeri bez premca i presedana. Karijeri koja se
protegnula na 21 godinu, i tijekom koje se Cassius Clay – od 1964.
Muhammad Ali, prometnuo ne samo u najvećeg boksača svih vremena, nego i u
jednu od najutjecajnijih, istinskih povijesnih ličnosti 20. vijeka.
Postoje genijalci koji su svojim djelovanjem bili toliko ispred vremena,
da je budućim generacijama teško pojmiti koliki su utjecaj na društvo
izvršili.
Danas zvijezde angažiraju fakultetski specijalizirane PR-ove
da im stvaraju imidž, a jedno od objašnjenja je da ‘imidž prodaje’;
cijeli marketinški konzorciji nastoje napraviti od sportaša interesantne
komercijalne brendove i pokušavaju inscenirati medijsku famu kakvu je
nekada Ali stvarao sam od sebe.
U vremenima kada je sport bio jedan od rijetkih načina da crnoputi
pojedinci dođu u središte bilo kakve društvene pozornosti na zapadu,
odjednom se pojavio tip koji je bio i sportski superstar, i buntovnik, i
kontrakulturni političar, i šoumen, i stihotvorac, a sve što je činio
bilo je bez presedana.
Bio je neviđen boksač. Nikada prije ni poslije nije se pojavio teškaš od
191 cm s tehnikom i kretanjem boksača iz velter kategorije (‘letim kao
leptir, ubadam kao pčela’ – to je možda najpoznatiji Alijev doprinos
svjetskoj metaforici).
Senzacionalan rad nogu i kinetički instinkti,
nepredvidiv arsenal rafalnih udaraca, i čudesne eskivaže.
Dok je gotovo
cirkusantski oblijetao oko suparnika koristeći ekstremni raspon ruku od
203 cm, gestikulirajući pritom i brbljajući kao kombinacija komičara iz
nijemih filmova i prekaljenog hip-hopera, suparnici su bili ti koji su
ispadali smiješni: kako u ringu, tako i izvan njega, gdje ih je
neponovljivi provokator i retorički virtuoz još manje štedio.
‘Tako ću ga namlatiti da će mu trebati žlica za cipele da stavi kapu na
glavu’, kazao je jednom o Joeu Frazieru, najvećem rivalu s kojim se
nemilosrdno sprdao na račun izgleda i inteligencije. Iz današnje
perspektive izgleda kao da je sve to bio Alijev performans, neobuzdana
zafrkancija koju ne treba shvaćati doslovno, ali u kojoj, Končarovim
rječnikom, ‘ne traži milosti, niti bi je dao’.
Ali je ponekad izgledao
kao Montypythonovac koji je ušao stvarni program. No Frazier mu je
navodno zamjerio uvrede, jer bio je jedan od onih koji su podržavali
Alija u trenucima kada uopće nije izgledao kao da se zafrkava, i kada je
zbog svojih uvjerenja skoro završio u zatvoru.
Nakon što je 1964. detronizirao strašnog Sonnya Listona i po prvi put
postao prvakom svijeta (‘Ja sam najveći! Ja sam najveće što je ikada
živjelo! Nemam čak ni znak na licu, a imam 22 godine – a tukao sam
Listona… Mora biti da sam najveći!…’) obznanio je da mijenja ime u
Muhhamad Ali, jer da kao Afroamerikanac svoje protestantsko prezime Clay
smatra nametnutim ropskim imenom.
Pristupio je Naciji Islama,
radikalnoj crnačkoj vjerskoj organizaciji koja je tražila vlastitu
državu unutar Amerike. Dvije godine kasnije, nedodirljivom boksačkom
šampionu stigao je poziv u vojsku i trebao je otići ratovati u Vijetnam.
Odbio je upitavši javno: ‘Otkud im pravo tražiti me da obučem uniformu i
odem 10.000 milja od doma kako bih ispaljivao metke i bacao bombe na
vijetnamski narod dok takozvane crnce u Louisvilleu tretiraju kao pse i
uskraćuju im osnovna ljudska prava?’
Odmah je uhićen, a naslov prvaka mu je oduzet. Po zakonu je trebao na
višegodišnju robiju, ali uz pritisak velikog djela antiratno raspoložene
javnosti ipak nije stavljen iza rešetaka. Nije se, međutim, smio boriti
tri godine.
Danas se taj period njegovog aktivizma više povezuje s buđenjem
afroameričke samosvijesti i pacifističkim prkosom režimu u
šezdesetosmaškim vremenima. No s obzirom da je Ali živ i da mu se ne
pišu nekrolozi, neki autori podsjećaju da je boksački superstar i uzor
crnačke populacije diljem svijeta u to vrijeme i sam izražavao
rasističke i šovinističke stavove.
‘Ne želimo biti prisiljeni na
integraciju. Ne želimo živjeti s bijelim čovjekom’, samo je jedna od
rečenica koje mu se pripisuju, a koje ga i danas kompromitiraju kod
nekih ljudi, premda je s vremenom Ali znatno promijenio svoje religijske
i ljudske stavove, posvetio se promicanju tolerancije, a mnogim
ljudima koje je ismijavao svojim rimama i dosjetkama, kasnije je napisao
ganutljive pjesme posvete (Frazieru, recimo).
Čovjek koji je s vrha boksačke piramide vikao svijetu da je najveći,
sprdajući u jednom trenutku protivnike, stajući u drugom uz
propovjednike separatističkog islama i crnačke supremacije, te
propovijedajući ekumenizam skromnost u trećem, obolio je od Parkinsonove
bolesti koja mu danas, u 63. godini navodno onemogućava da hoda i
govori.
Nema direktnog dokaza da ju je zaradio boksanjem, no mnogi
stručnjaci uvjereni su da je njen razvoj pospješilo boksanje do pozne
sportske dobi. Alija su ljudi s vremenom upoznali, i dojam je da se
danas malo tko ljuti na njegovu brbljavost, jer se nije činila
zlonamjernom, nego šoutajmerskom u izvornom smislu riječi. No Ali nikad
nije ostavio dojam da od javnosti traži ‘milost’, kao što ju – barem u
ringu ili pred svjetlima reflektora, nije ni davao.
