Tenisačica Lučić traži eure za hrvatski dres
Velikog bankovnog računa
nitko se ne bi trebao sramiti. Dakako, ako je novac pošteno i časno zarađen.
Nitko normalan to ne bi smio dovoditi u dvojbu. Sa sportašima je ista priča. Posebno
s njima! Dok trče za loptom ili bez nje, dok voze bicikl, Formulu 1… dok
plivaju u malim ili velikim bazenima, dok se penju po najvišim svjetskim
planinskim vrhovima ili, da ne spominjem raznorazne sportove – svima njima je
najprije rezultat (prevedeno biti što bolji, po mogućnosti najbolji) na prvom
mjestu. Tako će sebi osigurati i novac te potporu sportske javnosti. Svaka im
čast za svaku zarađenu kunu ili euro na takav način.
No, ima i drugih slučajeva. Potpuno
obrnutih slučajeva u hrvatskom sportu.
Naime, listajući jutros jednu
dnevnu novinu naiđoh na mali tekst od pola novinarske kartice koji ukazuje da
tenisačica Mirjana Lučić, podrijetlom Hrvatica iz Makarske a trenutno s
prebivalištem u SAD-u, ne želi igrati za
reprezentaciju Hrvatske u Fed Cupu. Zašto? Jer joj taj njen angažman neće biti
honoriran. Honoriran ?! I već je prije ta ista dama sve dogovorila s izbornikom
dogovorila oko nastupa pa se predomislila jer neće biti love za njen “veličanstveni”
povratak u reprezentaciju Hrvatske. Ma, nevjerojatno. I još nije imala
hrabrosti nazvati izbornika reprezentacije već je njena sestra(!) nazvala
tajnicu(!) Hrvatskog teniskog saveza i tražila za nekad popularnu Mikicu, kako
su joj tepali, traži novac za nastup.
E, sad. Treba li još daljnjih
opaski. Primjerice, na koji bi način ostale djevojke u reprezentaciji Hrvatske
primile saznanje da Mirjana igra u istoj ekipi zbog novca, a one zbog ponosa.
Jer im je čast igrati za Hrvatsku. Kako bi se u toj prilici snašao izbornik
reprezentacije Goran Prpić? Uostalom, da li bi joj ponudio priliku da uopće
nastupi jer u ekipi ima četiri igračice. A ona unaprijed traži novac, bez
obzira nastupila ili ne!? Pa, gdje je to viđeno? Dama Lučić se, naime, drži oko
100-tog mjesta na ljestvici najboljih svjetskih tenisačica. I čime bi ona mogla
garantirati da će pobijediti u tri teniska meča protiv suparnica koje su bolje
plasirane na svjetskoj ljestvici? Ničim. Osim da bi ona mogla izgubiti, ako je
izbornik stavi u ekipu, sva tri meča. Ali lova bi bila na bankovnom računu.
E, nema ponosa. Za svoju
domovinu. Očito Mirjana i osobe koje joj daju savjete ne poznaju nikoga poput
Gorana Ivaniševića, Dražena Petrovića, Janice i Ivice Kostelića, Blanke Vlašić,
Zvone Bobana, Nike i Roberta Kovača i ostalih sjajnih sportaša kojima je
nastupanje za reprezentaciju Hrvatske najprije bio čast i ponos. Nisu gledali
na zaradu kad na dresu nose hrvatski grb! A zaradili su novce. Svi spomenuti!
Mirjanu, na njenu žalost, ne
brine hrvatski grb na sportskoj odjeći i ponos da je samo jedna od izabranih da
ga nosi. Nju brine koliko će eura staviti u džep. U hrvatskom dresu. Ajmo,
molim vas. Da Ronaldo odbije nastup za Portugal ili Messi za Argentinu što bi
im se vjerojatno dogodilo, morali bi promijeniti državljanstvo. Što bi im
njihovi sunarodnjaci, koji nemaju ni dolar ili euro u džepu ali
jednostavno “žive” za njihov nastup
učinili ?! Ne mogu ni pomisliti. No, oni s ponosom nastupaju za svoju zemlju i
za to ne traže niti lipu.
Ali, tko su oni, planetarne
zvijezde u usporedbi s curom iz Makarske. Ona ucjenjuje reprezentaciju da joj
plate honorar, a onda… Ko te pita. “Izgubila sam dva meča i drugi će put biti
bolje”. Naravno kad je već novac na računu. Sreća da ima pametnih osoba u
Hrvatskom teniskom savezu koji su, u pravo vrijeme, prozreli “vrhunsku igru”
obitelji Lučić pa je ostavili da igra za sebe na terenu koji sama bira.
Svejedno – trava, beton, mekša podloga ili, pak, zemlja, gdje je naučila igrati
tenis.
