Splićanka Ana Zaninović nova je svjetska prvakinja u taekwondou, u
kategoriji do 53 kilograma. U dalekoj Koreji, gradu Gyeongju, Ana je
napokon naplatila sve godine odricanja, sve prolivene kapi krvi i
suza.
Šest kola bilo je potrebno do vrha, pet dominantnih pobjeda uz ukupnu
razliku poena 67-21, vrijedno je poštovanja i divljenja. Redom su
padale države kojima mnogi tepaju da su svjetske velesile, Kineski
Tajpeh, Španjolska, Iran, Koreja, Maroko…… U polufinalu je bez imalo
respekta deklasirala Korejku na njenom terenu 13-3, a u finalu u
dramatičnoj borbi bila bolja od Marokanke 14-8. Naizgled lagana borba,
ali dosta je reći da se u treću, posljednju rundu ušlo rezultatom 8-8.
– Nisam bila svjesna koji je rezultat na semaforu, koliko još ima do
kraja, jednostavno sam željela ići korak po korak, poen po poen i
pobjedu po pobjedu – javila se iz Koreje presretna Ana Zaninović.
– Vjerovala sam u sebe i lagala bih kada bih rekla da nisam potajno
razmišljala o zlatu, ali da ću ovako dominantno pobjeđivati nisam mogla
niti sanjati. Nikad prije nisam pobjeđivala s tolikom razlikom, ali čini
se da se napokon poklopilo da sam zdrava, spremna i da je to taj
dan…..
Suze u trenutku dok je svirala hrvatska himna, umotana u hrvatsku zastavu jednostavno više nije mogla sakriti.
– Nikad nisam plakala, ali posljednje četiri godine sam prošla puno
toga i sve mi se nakupilo. Dok sam slušala himnu sve mi je prolazilo
kroz glavu. Ovo je definitivno najljepši trenutak u mojoj karijeri koji
će ostati zauvijek u sjećanju. Emocije naviru, jako sam sretna, ali i
svjesna da mogu još puno više, da je ovo tek početak mog novog uspona na
vrh. Ipak, svega ovoga ne bi bilo bez najboljeg trenera na svijetu
Tonija Tomasa koji me jedini poznaje i koji me vodio do svake pobjede. A
sada samo želim uživati u trenutku i opušteno bodriti ostale
reprezentativce da i oni dođu do još koje medalje.
Godinama je Hrvatska u samom svjetskom vrhu u borilačkom sportu koji
ima čak 197 članica i koji je po brojnosti drugi sport u svijetu, odmah
do nogometa, ali još nikada nismo imali svjetsku prvakinju.
Nataša Vezmar bila je na korak do najsjajnijeg odličja, upravo kao i
Sandra Šarić 2003. godine ili Ana Zaninović 2007. u Pekingu, a sada se u
Koreji napokon svirala Hrvatska himna na najvećoj svjetskoj smotri.
Tako daleko dogurao je jedino Filip Grgić 2007. godine.
Preko trnja do zvijezda mogao bi se slobodno nazvati put koji su
prošle sestre Zaninović, a sada je jedna aktualna svjetska prvakinja, a
druga aktualna europska prvakinja. Put koji je započeo prije više od
deset godina u maloj dvorani sa njihovim trenerom Tonijem Tomasom koji
je imao jasnu viziju, ali tada nije mogao ni pomisliti koliko će
prepreka morati prijeći i koliko brana srušiti….
Godine su prolazile, a Ana i Lucija su “gazile” sve na najjačim
svjetskim turnirima, od Njemačke, Belgije, Nizozemske, Francuske,
Španjolske….. Ana je postala svjetska viceprvakinja u Pekingu, Lucija
brončana na svjetskom kupu u Bangkoku, a onda je sve stalo, povrede,
operacije, nemilost izbornika Honga, nepozivanje u reprezentaciju, teški
i mukotrpni oporavak nakon svake nove operacije da bi se kockice u
posljednje dvije godine polako počele poslagivati….
Skromne kakve jesu nikad neće likovati, ali će jasno napomenuti da je
njihov cilj London, ne samo plasman, već medalja jer još im se nikad
nije poklopilo da su obje uzele medalju na jednom velikom natjecanju.
