Talijanski 66-godišnji nogometni stručnjak Edoardo Reja, koji je prije rimskog Lazija vodio splitski Hajduk, dao je veliki intervju za slovenski portal MMC.
Reja je rođen u talijanskom selu Lucinicu, u blizini slovenske granice. Njegov je otac Slovenac, a majka Talijanka. U njegovom domu se govorio slovenski, koji Reja i danas dobro govori…
– Kada sam otišao od kuće, majka mi je pisala pisma na slovenskom jeziku. Bilo mi je teško čitati, ali tako sam održavao kontakt sa slovenskim jezikom. Moja majka je bila velika osoba. Već u to vrijeme je predviđala da ću ostvariti uspješnu karijeru. Moje pravo ime je Edoardo, ali kada sam bio mali, majka me zvala Edič. Nakon toga sam postao Edy, kako su me zvali prijatelji.
Karijeru je započeo u SPAL-u, klubu iz Ferrare, u kojem je igrao u veznom redu zajedno sa svojim prijateljem Fabiom Capellom.
– Imali smo tada svoje ambicije, želje i snove. Tko bi tada rekao da ćemo napraviti sve što smo napravili. Capello je nakon SPAL-a igrao za Romu, Juventus i Milan, a ja u Palermu. Uvijek je govorio da se bolje utopiti u velikom nego u malom moru (smijeh). Kao trener je imao sreću da je brzo sjeo na klupu Milana. Ja sam, pak, najveća trenerska zadovoljstva iskusio u zadnjih nekoliko godina. Vodio sam pet godina Napoli, a sada sam dvije u Laziju. S obje momčadi sam se plasirao u Europa ligu (ranije Kup UEFA-e). Jako mi je drago da će Lazio i na proljeće igrati u tom natjecanju. U zadnjih sedam-osam godina sam doživio vrhunac svoje trenerske karijere. Bilo bi bolje da se to dogodilo koju godinu ranije, ali ipak sam sretan zbog uspjeha koje sam ostvario.
Kaže da je i dalje često u kontakstu s Capellom, koji će na Europskom prvenstvu u Urajini i Poljskoj okončati svoj mandat na klupi engleske reprezentacije.
– Čujemo se ponekad telefonom. On vrlo malo govori. Ponekad dođe posjetiti majku u Pierisu. Dođe, ostane kratko i brzo ode.
Opisao je i pobjedu u gradskom derbiju nad Romom 15. listopada.
– Nakon što smo pobijedili s golom u 93. minuti, popustile su mi sve kočnice. Kada na taj način dobiješ utakmicu, više ni o čemu ne razmišljaš. Tek kada sam pogledao snimku na TV-u, vidio sam što sam sve radio, kako sam trčao za igračima i pozdravljao navijače. Izgubio sam četiri prethodna derbija i bilo mi je zbog toga teško. Ljudi u Rimu se teško mire s porazom u gradskom derbiju. Od svakoga smiješ izgubiti, ali ne i od Rome. Zato je ta pobjeda stigla u pravo vrijeme.
Opisao je i svoje iskustvo iz razdoblja dok je vodio Napoli.
– Tamo je baš teško raditi, jer uvijek moraš pobijediti. Uvijek sam morao davati sve od sebe. Bilo je teško raditi pet godina. No, bilo je to i veliko zadovoljstvo, jer ljudi u takvoj sredini žive za nogomet. Slično je bilo i u Splitu dok sam vodio Hajduk, kao i sada u Rimu.
O tome kada je osjetio da je napravio veliki iskorak u igračkoj ili trenerskoj karijeri…
– Kao igraču mi je najemotivniji bio trenutak kada sam zaigrao na San Siru. To je isto kao kada operni pjevač nastupa u Scali. Kao treneru mi se najvećim postignućima čine plasmani u Europa ligu s Napolijem i Laziom.
O uzoru:
– To je bio Enzo Bearzot. Mnogi su ga kritizirali, a on je s Italijom osvojio naslov prvaka svijeta 1982. godine. Uspjelo mu je uspostaviti dobre odnose s igračima i stvoriti pravi kolektiv. To je bio ključ njegovog uspjeha.
Prokomentirao je trener Lazija, trenutno četvrtoplasirane momčadi u Seriji A (s četiri boda manje od Milana i Juventusa, dva manje od Udinesea), nagađanja o tome je li ikada bio kandidat za klupu slovenske reprezentacije.
– Nikada nije bilo ništa po tom pitanju. O tome su pisali mediji, ali ja nikada nisam imao kontakt s vodstvom slovenskog saveza.
