Pred nama je novi čovjek, s ambicioznim planovima koji bi - provede li ih uspješno - mogli dovesti do tektonskih promjena
Ostvari li samo dio planiranog, novi šef
e-Hrvatske dramatično će izmijeniti i državnu upravu i domaću ICT
industriju. No, može li? Prije nekoliko dana pomoćnik ministra uprave za e-Hrvatsku Darko Parić
iskoristio je susret s tviterašima kako bi javno obznanio prilično loše
stanje IT-a u državnoj upravi koje je zatekao pri preuzimanju dužnosti
te što sve namjerava poduzeti po tom pitanju.
Za pohvalu je što je u razmjerno kratkom roku definirao što sve smatra
glavnim problemima i ponudio moguće načine njihovog rješavanja. Nadamo
se da nije tek puštao balone, kao što njegovi kolege iz koalicijske
vlade pod palicom Zorana Milanovića (pre)često rade. Možda je Parić doista tek otkrio toplu vodu, kako je to za Tportal primijetio – ne bez doze zajedljivosti – donedavni prvi čovjek ugaslog Središnjeg ureda za e-Hrvatsku Igor Lučić.
Doduše, Lučić nije baš u poziciji previše pametovati. Ta ‘topla voda’
bila je neugodno mlačna i dok je on držao konce u rukama. Izvlačiti se
sad na manjak političke volje, otpor birokracije i rascjepkanost
proračuna za ICT deplasirano je. Na sve to mogao je, trebao i morao, glasno i jasno, uporno i tvrdoglavo
ukazivati dok je bio na poziciji s koje je nešto mogao napraviti. A ako
to ne poluči rezultate, ostavkom javno staviti do znanja da se s takvom
politikom ne slaže i da ne može stajati iza izostanka rezultata.
Ali, pred nama je sada novi čovjek, s ambicioznim
planovima koji bi – provede li ih uspješno – mogli dovesti do tektonskih
promjena u načinu na koji funkcionira državna uprava, ali i domaća ICT
industrija. O Parićevim ciljevima dosta se pisalo ovih dana, pa ćemo ih samo ukratko sumirati. To su: nadzor trošenja milijarde proračunskih kuna za ICT projekte, izrada jedinstvene baze podataka svih građana, obrtnika, tvrtki, udruga, uštede putem bolje iskorištenosti ICT infrastrukture, uvođenje jedinstvenog načina rada u svim državnim tijelima, online i jedinstvena komunikacija s građanima putem standardiziranih procesa
Nijednom od njih nema se što prigovoriti. Naprotiv. Vjerojatno nema
poreznog obveznika u ovoj zemlji koji ne bi htio vidjeti jeftiniju, bržu
i učinkovitiju javnu upravu, od koje točno zna što i kad može
očekivati. Hoće li u tome uspjeti? Prve rezultate (ne)ćemo vidjeti za koju
godinu-dvije, ne prije. No, izvjesno je kako će ishod Parićevih
nastojanja biti jedan od važnih testova koliko je Kukuriku Vlada voljna i
sposobna raditi drukčije od HDZ-ovih.
Da mu neće biti lako, jasno je kao dan. Morat će se probijati kroz
kaljužu partikularnih interesa onih kojima sadašnje kaotično stanje
odgovara kako bi prikrili vlastitu nesposobnost ili mutne poslove,
tjerajući usput učmalu birokraciju na nešto na što uglavnom nije navikla
– marljiv rad u službi građana. To je zadatak herkulovskih razmjera. Nije neizvediv, ali tražit će puno
volje i upornosti te stalnu i nedvosmislenu političku potporu. Lučić je
utoliko u pravu.
Pariću bi bilo mudro da ne smetne s uma koliko je njegov prethodnik
Miroslav Kovačić svojedobno bio iznimno blizak s bivšim premijerom Ivom
Sanaderom, a da projekt e-Hrvatska svejedno nije napravio pomak ni
približno velik koliko je trebao. Pa i morao. Parić u rukama ima dva jaka aduta: planirani projekti trebali bi
donijeti red i uštede u vrijeme kada ni jednog, ni drugog nema napretek,
a ako ih izvede dobro, građani će dobiti dobru uslugu i bar donekle
lakši život. Pa će im i vlast djelovati simpatičnijom. No, da bi se dokopao dovoljno štihova za prolaz, morat će odigrati pametno.
Osim bitke s birokratskim mentalitetom i partikularnim interesima,
najveća rupa u najavljenim planovima nisu rokovi, iako ne bi bilo
zgorega da ubrzo i o njima počne konkretnije govoriti. Domaća poslovna zajednica ne očekuje veće i ozbiljnije natječaje tijekom
idućih 12 do 18 mjeseci, što i jest realan okvir za temeljitu pripremu
projekata tog reda veličine. Naročito ako se želi, kao što je najavio,
financirati i uz pomoć europskih fondova. Kao veći problem pokazat će se – novac. Čak i kad bi uspio ponoviti
povrat investicije kakav je navodno ostvario u projektu splitskog
digitalnog prstena (pet mjeseci), na raspolaganju neće imati više
proračunskih sredstava nego dosad.
U redu, tu su europski fondovi, koji će pokriti dio troškova. Ali,
privatni kapital teško će dolaziti uz strategiju koja predviđa
maksimalno moguće oslanjanje države na vlastite snage i resurse, na
kojoj Parić zasad prilično čvrsto inzistira. Hoće li država koja jedva krpa kraj s krajem – i pritom već porezno
cijedi građane, obrtnike i tvrtke do krajnjih granica – smoći milijune
kuna za financiranje gradnje, primjerice, središnje državne sistemske
sale? Ili njenog back-upa u starom podzemnom aerodromu kod Udbine? Ili će, po tko zna koji put, novce progutati brodogradnja ili neka druga od rupa bez dna?
Kako bi osigurao učinkovit servis javne uprave online, Parić ne samo što
namjerava integrirati i povezati sve dostupne podatke i baze podataka,
već predlaže i preseljenje svih aplikacija, programa i usluge državne
uprave u računalstvo u oblaku. To bi trebalo donijeti uštede na više razina, no ujedno bi promijenilo
dosadašnji način poslovanja, na koji su domaće ICT tvrtke i ogranci
stranih navikli. Umjesto fragmentirane, bila bi uvedena objedinjena nabava. Veće narudžbe
i manje natječaja mogli bi, bar teoretski, biti upotrijebljeni kao alat
za snižavanje cijena hardvera, softvera i usluga.
Mnogim domaćim ICT i inim tvrtkama to može donijeti smanjenje – pa i
potpuni nestanak – dosad prilično sigurnih prihoda i prisiliti ih na
okretanje drugim mogućim izvorima. Primjerice, Hrvatskoj pošti sigurno
neće dobro sjesti uspije li Parić srezati poštanske troškove za pola,
kao što su to napravili Austrijanci uvođenjem digitalnog ureda. Slično je i s telekomima, kojima država sad isplaćuje 300 milijuna kuna godišnje za fiksnu i mobilnu telefoniju. Kratkoročno, to bi značilo dosta ulaganja u opremu. No, jednom kad ima
vlastitu optičku mrežu u vlasništvu, nije nemoguće zamisliti situaciju u
kojoj država više uopće nema potrebe za vanjskim dobavljačima tih
usluga. A čak ni divovi među telekomima na domaćem tržištu ne mogu si
tek tako priuštiti pad prihoda tog reda veličine.
Provede li se do krajnosti, ulazak države u telekom vode stoga bi za
posljedicu mogao imati značajno zaoštravanje tržišne utakmice u
razmjerno kratkom razdoblju. Što bi bilo napeto za poduzeća, ali sasvim
moguće dobro za građane.
