Mjerenje straha kod umirućeg muškarca
John Deering bio je
osuđeni kriminalac koji je ubio nekog tijekom pljačke, a 1952. g. osuđen
je na smrt pred streljačkim vodom. Prije smrti su ga liječnici
nagovorili na neobičan eksperiment te mu priključili elektrode koje su
trebale mjeriti detalje njegove smrti. Njegovo je srce stalo točno 15,6
sekundi nakon pucnja, a proglašen je mrtvim 150 sekundi kasnije.
Osim
mjerenja vremena prestanka rada srca, elektrokardiogram je mjerio i
njegov puls te su prema tome analizirali i razinu straha koju osjeća
prije smrti.
U trenutku u kojem je šerif izdao naredbu “pucaj” njegov je
puls mjerio 180 otkucaja u minuti, a zaključak ove poprilično
besmislene studije je bio – nemoguće je biti hrabar gledajući smrti u
oči, piše Listverse.
Davanje radioaktivnog željeza trudnicama
Godine
1945. istraživači sa Sveučilišta Vanderbilt osmislili su vrlo
kontroverznu studiju u kojoj su željeli mjeriti razinu apsorpcije
željeza kod trudnica. To ne bi bilo tako neobično da nisu odlučili dati
im radioaktivno željezo, kojeg je ukupno primilo 829 trudnica s
dijagnozom anemije. One su i ne znajući pile tablete koje su sadržavale
razine zračenja do 30 puta veće od dopuštenih.
Drugi je cilj
studije bio promatrati dugoročne posljedice zračenja na djecu, a vjeruje
se kako je eksperiment uzrokovao smrti troje djece – jedne djevojčice s
11. g. i dvoje dječaka u dobi od pet i 11. g. Protiv Sveučilišta je
naposljetku podnesena tužba te su u nagodbi isplatili oko 10 milijuna
dolara oštećenima.
Bostonski projekt
Dr. William Sweet iz
američkog Nacionalnog laboratorija Oak Ridge je 1953. g. proveo studiju u
kojoj je smrtno oboljelima od raka u terminalnim fazama injektirao
radioaktivni uran. Poput Vanderbilt studije, njegov cilj je bio dvojak.
Prvi je bio mjeriti razinu apsorpcije urana u ljudsko tijelo, dok je
drugi bio istražiti kako će radioaktivni element djelovati na rast
tumora. Kao dio dogovora s američkom vladom, dr. Sweet je nakon smrti
predao tijela na daljnje izučavanje.
Niti jedan od pacijenata
nije pokazao ikakve znakove oporavka, a većina ih je umrla vrlo brzo
nakon dobivanja injekcija, no najkontroverzniji je podatak kako
pacijenti uopće nisu bili upućeni, odnosno dali svoj pristanak za
sudjelovanje u studiji.
Testiranje bakterija u San Franciscu
Tijekom
1950-ih u američkim je znanstvenim krugovima postojao strah od mogućeg
rata s biološkim oružjem sa Sovjetima. Stoga su odlučili testirati
mogućnosti širenja i zaraze potencijalnim oružjem kako bi razvili
scenarij mogućeg napada na američkom tlu. U studiju su “napunili” vozilo
bakterijom Serratia marcescens te ga parkirali nekoliko kilometara od
San Francisca. Budući da ta bakterija tvori crvene kolonije na uzorcima
vode i tla, ona je bila idealna za praćenje. Vjerovali su kako je
potpuno sigurna za ljude, dok zapravo uzrokuje razne respiratorne i
urinarne infekcije.
Zabilježili su velik porast u broju oboljelih
od upale pluća te uroloških bolesti, a na stotine tisuća nedužnih civila
bilo je izloženo nepotrebnoj zarazi. Najgori dio eksperimenta je to što
je bio potpuno nepotreban, jer su slične studije već prije izvedene u
nenaseljenim pustinjskim područjima.
Eksperimenti poslušnosti
Ugledni
psiholog Stanley Milgram radio je brojne studije u kojima je izučavao
poslušnost, odnosno što je to u ljudima da izvršavaju naredbe autoriteta
koliko god one brutalne bile ili se pak protivile njihovoj savjesti.
Tako je Miligram radio eksperimente u kojima su ljudi davali jedni
drugima elektrošokove po naredbi, s čime je objasnio i slijepo
slijeđenje autoriteta slično onom kao i kod nacista koji su ubijali
Židove.
Nasljednici
njegove teorije, psiholozi Charles Sheridan i Richard King odlučili su
dodatno provjeriti njegove teze, no ovaj put sa životinjama, jer je
postojala mogućnost da je s ljudima studija bila namještena – odnosno da
nije riječ o stvarnim elektrošokovima. Tako su kao žrtve studije uzeli
psiće, kojima su ispitanici trebali davati stvarne elektrošokove ako
nisu izvršavali naredbe – primjerice stajali na određen način. Preko
polovice muških ispitanika pod velikim stresom izvršavali su naredbe
znanstvenika i davali elektrošokove psićima, a još bizarnije – svaka
žena pokazala je poslušnost, dok su neke od njih cijelo vrijeme studije
plakale na zvuk patnje kod psića.
Eksperiment potrgane igračke
Znanstvenici
sa Sveučilišta Iowa dali su skupini djece igračke sa strogim uputama
kako ih ne smiju slomiti. Potom su znanstvenici potajice potrgali
igračke te podvrgnuli djecu trenutnom osjećaju krivnje. Čim su
ispitivači navodno primijetili da su igračke slomljene, kratko su rekli
“a joj”, čime su izrazili svoje razočaranje. Potom su promatrali njihove
reakcije, a velik broj njih je bio pod stresom te su plakali. Kao i kod
drugih slučajeva studija s djecom, i ova dovodi u pitanje etičnosti
eksperimenta te pristanka roditelja neupućenih u eksperiment. Osim toga,
nameće se i pitanje imaju li pravo roditelji odlučivati o sudjelovanju
njihove djece u studiji koja može imati neočekivane posljedice.
Eksperiment s rakom
Chester
M. Southam bio je poznati istraživač karcinoma 1960-ih godina, a želio
je otkriti kako bi se organizam ljudi s imunitetom oslabljenim uslijed
neke druge kronične bolesti borio s rakom. Da bi testirao svoju teoriju,
ispitanike je pronašao u Židovskoj bolnici za kronične bolesti u New
Yorku, čiji je ravnatelj dopustio da injektira 22 pacijenata sa stranim i
živim stanicama raka jetre. Ovaj eksperiment čija svrha nije bila
liječenje izveden je na starijim pacijentima u terminalnim fazama
bolesti koji nisu dali svoj pristanak za sudjelovanje. I ne samo to,
neki koji su direktno odbili biti dijelom studije jer nisu znali njezine
detalje, ipak su dobili iste injekcije.
Na kraju studije, Southam
je dobio jednogodišnju uvjetnu kaznu zabrane rada medicinom, a taj
eksperiment aktualizirao je pitanje pristanka u medicinskim studijama.
Malarija u zatvoru
Kako
bi isprobali razne lijekove za malariju u jeku Drugog svjetskog rata,
američki su znanstvenici odlučili ih testirati na zatvorenicima u
kaznionici Stateville. Oni su postali pokusni kunići, a iako su
proglašeni mentalno sposobnima, pitanje njihovog dobrovoljnog pristanka
je i dalje diskutabilno.
Iako nitko nije umro za vrijeme studije
te su mnogi od njih dobili bogate nagrade za sudjelovanje kao i određena
pomilovanja, cijena koju su morali platiti je bila zaraza malarijom.
Mijenjanje seksualne orijentacije
Dr.
Robert Heath sa Sveučilišta Tualane provodio je brojne eksperimente
kojima je električnom stimulacijom mozga želio liječiti homoseksualnost.
Ispitanik je bio 24-godišnji homoseksualni muškarac, koji je patio od
paranoje i depresije. Davao mu je elektrošokove u regije mozga zadužene
za osjećaj užitka, a ispitanik je izvijestio o euforičnom zadovoljstvu.
Dobio je i mogućnost sam sebi davati elektrošokove iako je procijenjen
kao suicidalan te je to činio nekoliko sati.
Nedugo nakon toga,
ispitanik je masturbirao na seksualnu pornografiju i uspješno doživio
orgazam. Potom je dr. Heath u eksperiment uveo plaćenu prostitutku, za
koju ispitanik nije bio seksualno zainteresiran. Nakon što je ona
inicirala seksualni kontakt, a pacijentu su i dalje davani
elektrošokovi, doživio je orgazam.
Godinu dana nakon studije,
pacijent je izvijestio o redovitim seksualnim odnosima i s muškarcima i
ženama, a dr. Heath je proglasio studiju polovično uspješnom te više
nije pokušavao “liječiti homoseksualnost”.
