Infektivna mononukleoza, virusna bolest poznata pod romantičnim, ali varljivim nadimkom ''bolest poljupca", u najvećem je broju slučajeva benigna i prolazna. No, u pozadini se krije virus koji znanstvenici sve češće povezuju s puno ozbiljnijim stanjima – među njima i s multiplom sklerozom (MS), teškom neurodegenerativnom bolešću koja pogađa gotovo tri milijuna ljudi diljem svijeta.
Prema rezultatima velikog istraživanja koje su proveli
znanstvenici s Harvarda, a koje je objavljeno u prestižnom
časopisu Science, uzročnik mononukleoze – Epstein-Barrov virus
(EBV) – mogao bi biti ključni čimbenik u razvoju multiple
skleroze. Ovo otkriće otvara mogućnosti za razvoj prevencije i
terapija usmjerenih ne samo na virus, već i na sprječavanje jedne
od najzagonetnijih autoimunih bolesti suvremenog doba.
Što je zapravo mononukleoza?
Infektivna mononukleoza akutna je virusna bolest koju u čak 90
posto slučajeva uzrokuje Epstein-Barrov virus, član obitelji
herpesvirusa, poznat i kao humani herpesvirus tip 4. Ostali
mogući uzročnici uključuju citomegalovirus (CMV) te rijetko
parazite poput Toxoplasma gondii.
Bolest se najčešće javlja kod adolescenata i mladih odraslih,
osobito u dobi između 15 i 25 godina, dok se kod djece infekcija
često odvija tiho, bez značajnih simptoma. Kod odraslih osoba
koje prvi put dolaze u kontakt s virusom, simptomi mogu biti
izraženiji, a oporavak dugotrajniji.
Mononukleoza se naziva “bolest poljupca” zbog svog načina
prijenosa – najčešće slinom. Virus se može prenijeti i krvlju,
spolnim putem, transfuzijom ili transplantacijom organa, ali
najčešći put ostaje bliski fizički kontakt – ljubljenje,
dijeljenje pribora za jelo, igračaka ili čaša.
Kako prepoznati bolest?
Bolest obično počinje neodređenim simptomima: gubitkom energije,
bezvoljnošću, povišenom tjelesnom temperaturom i bolovima u
mišićima. Potom se razvijaju izraženiji simptomi poput crvenog i
bolnog grla, otečenih limfnih čvorova na vratu, povišene tjelesne
temperature (često iznad 39 °C), uvećanja jetre i slezene te
osipa nalik onome kod ospica. Kod djece simptomi mogu biti blagi
i lako zamjenjivi za običnu virozu.
Specifičnost je mononukleoze u nalazu krvi – karakteristična je
pojava tzv. atipičnih limfocita, kao i povećan broj leukocita. U
ranoj fazi bolesti, krvne pretrage jetrenih enzima često pokazuju
blago povišene vrijednosti, što može ukazivati na prolazno
oštećenje jetre.
Simptomi se javljaju obično četiri do šest tjedana nakon kontakta
s virusom, a kod većine bolesnika bolest traje od dva do šest
tjedana. Umor i slabost mogu potrajati i nekoliko mjeseci,
osobito kod odraslih.
Komplikacije su rijetke, ali moguće
Iako se mononukleoza u većini slučajeva smatra blagom bolešću,
kod određenog broja bolesnika mogu nastupiti komplikacije. Među
njima najčešće su puknuće slezene, upala jetre, upala pluća,
anemija, trombocitopenija i neurološke komplikacije poput
meningitisa ili encefalitisa.
Zbog povećane slezene, koja je posebno osjetljiva u fazi akutne
bolesti, savjetuje se izbjegavanje fizičkih aktivnosti koje
uključuju naprezanje trbušnog zida – poput sportova s kontaktom –
najmanje četiri tjedna nakon dijagnoze.
Liječenje je simptomatsko: odmor, hidracija i snižavanje
temperature. Antibiotici se ne koriste jer je riječ o virusnoj
infekciji, osim ako ne dođe do bakterijske superinfekcije (npr.
streptokokna angina).
Hrvatski podaci – zaraza češća nego što se misli
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ),
tijekom 2022. godine u Hrvatskoj je prijavljeno 515 slučajeva
infektivne mononukleoze, dok je u 2023. broj narastao na 1030
slučajeva – gotovo dvostruko više. No, stručnjaci upozoravaju da
ti brojevi ne odražavaju stvarnu prevalenciju bolesti.
“Mononukleoza je mnogo češća nego što se prikazuje kroz službene
brojke. Velik broj slučajeva ostaje neprijavljen jer su simptomi
blagi ili ih nema. Nije riječ o neuobičajenom porastu, nego o
boljoj dijagnostici ili slučajnoj fluktuaciji”, objašnjava prof.
dr. Goran Tešović, pedijatrijski infektolog.
Procjenjuje se da se većina odraslih osoba – između 90 i 95 posto
– do 30. godine života već zarazila EBV-om, često i bez znanja da
su imali mononukleozu. Jednom kad uđe u organizam, virus ostaje u
njemu doživotno, u stanju latencije, a može se povremeno
reaktivirati.
EBV i multipla skleroza – što kaže znanost?
Multipla skleroza je kronična upalna bolest središnjeg živčanog
sustava, kod koje imunosni sustav napada mijelinsku ovojnicu
živčanih vlakana, uzrokujući poremećaje u prijenosu impulsa. To
dovodi do različitih neuroloških simptoma – od gubitka osjeta i
slabosti udova, do poremećaja vida, ravnoteže i kognitivnih
funkcija. U najtežim oblicima, bolest može dovesti do potpune
nepokretnosti.
Uzroci multiple skleroze dugo su ostali nejasni, a sumnjalo se na
kombinaciju genetske predispozicije i okolišnih čimbenika. No,
nova harvardska studija snažno ukazuje na Epstein-Barrov virus
kao glavnog kandidata za okidač ove bolesti.
Znanstvenici su analizirali više od deset milijuna američkih
vojnih dosjea i fokusirali se na 955 osoba kojima je MS
dijagnosticirana tijekom vojne službe. Uspoređivali su serološke
uzorke prikupljene svake dvije godine, analizirali prisutnost
EBV-a i usporedili je s kasnijim razvojem bolesti. Rezultati su
pokazali da se rizik od MS-a povećava čak 32 puta nakon infekcije
EBV-om. Ni jedan drugi virus, uključujući citomegalovirus, nije
pokazao takvu povezanost.
“Godinama istražujemo vezu EBV-a i MS-a, ali ovo je prvi dokaz
koji jasno potvrđuje uzročno-posljedičnu vezu. Ovo otkriće otvara
vrata prevenciji – ako bismo mogli spriječiti EBV infekciju,
mogli bismo spriječiti i multiplu sklerozu”, izjavio je prof.
Alberto Ascherio, voditelj istraživanja s Harvarda.
No, sprječavanje EBV-a nije lak zadatak. Virus je vrlo raširen, a
trenutno ne postoji cjepivo ni specifična antivirusna terapija
protiv njega.
Cjepivo – ključ za budućnost?
Nada se polaže u razvoj cjepiva protiv Epstein-Barrova virusa.
Farmaceutske tvrtke već godinama rade na razvoju takvih cjepiva,
a napredak u mRNA tehnologiji, korištenoj i za covid cjepiva,
dodatno je ubrzao istraživanja. Cjepivo protiv EBV-a ne bi imalo
učinak samo na mononukleozu – bolest koja, iako većinom blaga,
može iscrpiti organizam tjednima – nego i potencijalno na
prevenciju multiple skleroze i nekih oblika limfoma koje se
povezuje s EBV-om.
“Budućnost u prevenciji MS-a vjerojatno leži u suzbijanju
infekcije EBV-om. Ako razvijemo učinkovito cjepivo, to bi mogao
biti povijesni preokret u neurologiji”, ističe Ascherio.
Kako se zaštititi?
Budući da je EBV prisutan kod većine odraslih osoba, potpuna
zaštita nije moguća. Ipak, higijenske mjere mogu pomoći u
smanjenju prijenosa virusa među djecom i mladima. To uključuje
izbjegavanje dijeljenja pribora za jelo, pića i osobnih predmeta
te pranje ruku i dječjih igračaka. Iako je prevencija
mononukleoze ograničena, edukacija može pomoći u ranom
prepoznavanju i pravodobnoj reakciji na simptome.
Infektivna mononukleoza ostaje bolest s dva lica – jedno je
uglavnom bezopasno, drugo možda mnogo ozbiljnije nego što se dugo
vjerovalo. Dok čekamo razvoj cjepiva i dodatna istraživanja,
važno je nastaviti pratiti nova znanstvena saznanja i u
svakodnevnoj kliničkoj praksi prepoznati potencijalnu važnost
ovog ”nevidljivog” virusa.
Ako se potvrde teze iz harvardske studije, borba protiv
Epstein-Barrova virusa mogla bi jednog dana postati i borba
protiv multiple skleroze – korak bliže prema zdravijem, lakšem
životu milijuna ljudi diljem svijeta.