U trećem i posljednjem tekstu u seriji o sigurnim i pravednim granicama planetarnih resursa bavimo se putokazima ostvarivanja ovih progresivnih društvenih i ekoloških ciljeva.

Kada se postavljaju visoki civilizacijski ciljevi, poput klimatskih ili socijalnih, oni su obično oblikovani kao popis dobrih želja, zbog čega u praksi nailazimo na brojne prepreke koje se ne rješavaju u skladu s ciljevima već se ignoriraju. Zbog toga u javnosti pada vjera u političku i ekonomsku volju da se oni ostvare. Kako ciljevi ne bi ostali tek popis dobrih želja, institucije koje ih postavljaju donose opširne matrice njihove implementacije.

Da bismo na pragmatičnoj razini razumjeli što sve podrazumijeva ostvarenje ideje sigurne i pravedne planete u socijalnom i ekološkom smislu, moramo govoriti o metodologiji i standardizaciji izvještavanja o održivosti. Odnosno moramo govoriti o zakonodavnim aspektima izbjegavanja “greenwashinga“.

Jezik kojeg UN koristi da bi promijenio takve prakse jednako je milozvučan kao prikriveni jezik kojim lobisti na COP konferencijama pokušavaju minimalizirati takve nove prakse. No, je li jednako djelatan? To ovisi o realizaciji nekih sasvim zanimljivih pojmova poput “proglašenja izvanrednog stanja u planetarnom računovodstvu“.

Novo planetarno računovodstvo

Time UN pokušava reći da je praktični problem ostvarivanja ekoloških, društvenih i upravljačkih ciljeva (ESG) koji spadaju u ideju sigurnog i pravednog svijeta to što trenutno imamo različite standarde izvještavanja o održivosti.

“No, ne postoje standardi mjerenja utjecaja na okoliš i društvo, što znači da su po definiciji ti izvještaji podložni različitim manipulacijama, greenwashingu i da nisu vjerodostojni”, objašnjava Goran Jeras, upravitelj Zadruge za etično financiranje iz Zagreba, inače jedan od eksperata koji su bili pozvani sudjelovati na panelu UN-a o mjerama potrebnima za uvođenje autentičnih, provjerljivih, znanstveno utemeljenih standarda održivosti koji se održao na Karl Polanyi Institutu za političku ekonomiju Sveučilišta Concordia u Montrealu u svibnju ove godine.

Nužno je dakle, standardizirati mjerenje društvenih i okolišnih učinaka ekonomije i ekonomskih aktera kako bi se uopće moglo raditi stvarno i objektivno izvještavanje. Do sada se koristio princip “dvostruke materijalnosti”, objašnjava Jeras, “u kojem se u izvještavanju gledalo kako ESG elementi utječu na poslovanje firmi i s druge strane kako ponašanje firme utječe na okoliš i društvo u cjelini”.

Međutim, to nije dovoljno. Prema razmišljanju ove grupe ljudi treba se uzeti u obzir i kontekst, odnosno treba voditi računa i o tome gdje se točno utjecaj poslovanja događa i kako se on uklapa u ove znanstveno određene planetarne limite i minimalne osnove društvenog prosperiteta. Dodatak konteksta kao faktora u planetarnom računovodstvu dobilo je ime “trostruka materijalnost” (“triple materiality”) i pokazuje se ključnim faktorom za izbjegavanje greenwashinga, objašnjava Jeras.

“To znači da će svaka firma morati gledati kako se njihovo poslovanje uklapa u lokalne bioregenerativne kapacitete i na koji način firma doprinosi stvaranju pravedne i sigurne društvene baze i klime”, ističe Jeras. Ukratko, cilj je definirati koncept pragova (thresholda), odnosno koliko pojedinih resursa se uopće može u nekom kontekstu koristiti, a da se ostane unutar planetarnih granica i pravedne raspodjele. Pitanje je koliko onda pojedini poslovni entitet smije od toga što je raspoloživo unutar praga koristiti za svoje potrebe.

Kontekstualni i transformativni indikatori

Pokazatelji uspješnosti održivog razvoja (SDPI) UN-a pružaju sveobuhvatan okvir za procjenu napretka u ključnim ESG dimenzijama. Ovi su pokazatelji osmišljeni kako bi popunili praznine u konvencionalnom izvješćivanju o održivosti, nudeći transformativni pristup temeljen na kontekstu koji je ključan za organizacije koje žele ispuniti globalne ciljeve održivosti. SDPI okvir je strukturiran u dvije razine:

Prva razina su pokazatelji trendova – Fokusira se na dugoročne trendove održivosti u ekonomskim, ekološkim, društvenim i institucionalnim/upravljačkim područjima. Dok su druga razina kontekstualni i transformativni pokazatelji u objavama/izvještavanju koji potiču dublju, strukturnu promjenu procjenom utjecaja na održivost u odnosu na utvrđene pragove.

Osnovni pokazatelji UNCTAD-a u ekonomiji – pratili bi se prihodi ostvareni prodajom robe ili usluga tijekom određenog razdoblja. Pratila bi se i neto dodana vrijednost koja mjeri vrijednost stvorenu nakon oduzimanja troškova kupljenih dobara i usluga. Pojačalo bi se i praćenje poreza i drugih plaćanja vladi. Zatim bi se više računa vodilo o zelenim ulaganjima koja obuhvaćaju ulaganja usmjerena na smanjenje utjecaja na okoliš, uključujući kontrolu onečišćenja.

Među pokazateljima trendova mjerilo bi se i ulaganje u zajednicu kao odraz donacija i drugih ulaganja u zajednicu izvan osnovnih poslovnih potreba organizacije. S obzirom na trostruku materijalnost mjerili bi se i ukupni izdaci za istraživanje i razvoj, ali i postotak lokalne nabave, odnosno potrošnja usmjerena na lokalne dobavljače, s ciljem jačanja lokalnih gospodarstva.

U području okoliša na prvoj razini mjerilo bi se recikliranje i ponovna uporaba vode, smanjenje stvaranja otpada ponovno-korištenim, ponovno-proizvedenim i recikliranim materijalima. Strože bi se provjeravalo i ispuštanje tvari i kemikalija koje oštećuju ozonski omotač.

Na društvenom području mjerio bi se prosječni broj sati obuke godišnje po zaposleniku, odnosno ulaganja u radnike, zatim pozitivno mjerilo bili bi i izdaci za obuku zaposlenika po godini po zaposleniku. Faktor bi bile i plaće i beneficije zaposlenika kao udio prihoda odnosno omjer naknade zaposlenicima u odnosu na prihod organizacije. Izdaci za zdravlje i sigurnost zaposlenika mjerili bi se kao udio prihoda, a faktor bi bio i postotak zaposlenika obuhvaćenih kolektivnim ugovorima.

Dubinski indikatori

Druga razina je kompleksnija i dublja, a bavi se kontekstualnim i transformativnim indikatorima u objavama/izvještavanju. Većina njih već je poznata (npr mjerenje emisija plinova itd.) stoga ćemo se ovdje pozabaviti samo s onima koji se čine novijima i zanimljivijima.

U socioekonomskom području druge razine pojačalo bi se javno fiskalno izvještavanje, porezni jaz, omjer plaća direktora i radnika, razlika u dostojanstvenoj plaći, distribucija profita, razlika u plaćama po spolovima, rodna raznolikost na različitim razinama zanimanja i socijalna reprodukcija, odnosno programi socijalne skrbi za radnike od strane poslodavca.

Tu je još učestalost ozljeda, uznemiravanja i diskriminacija na radnom mjestu, pristup pravnom lijeku, sindikalna organiziranost, podugovaranja, zapošljavanje ranjivih skupina, sudjelovanje radnika u procesu donošenja odluka, dugoročnost ugovora o radu, stopa fluktuacije zaposlenika, etična nabava, itd…

Ako ovaj popis lijepih ESG želja prođe na razini UN-a s hiper-eksploatacijom planetarnih resursa je gotovo i transformacija društva je počela.