Socijalna fobija vrsta je anksioznog poremećaja, odnosno iracionalni strah od negativne procjene drugih ljudi u određenim društvenim situacijama.
Anksiozna je reakcija automatska u susretu s drugima, prožima
osobu koja joj se ne može oduprijeti, a statistički značajno
češća je kod žena nego kod muškaraca.
Osobe s ovim poremećajem osjećaju visok stupanj nelagode u
situacijama kada ih netko gleda. Uvjerene su da ih se tada
procjenjuje i omalovažava.
U strahu su od ismijavanja, negativnih komentara, ali i od toga
da će drugi vidjeti njihov strah. Sve to rezultira – svođenjem
društvenih interakcija na minimum.
Osjećaj straha poistovjećuje se s nejasnom, općom, “slobodno
lebdećom” napetošću i nelagodom, za koju obično nema racionalnog
objašnjenja. Javljaju se i tjelesne promjene poput ubrzanog rada
srca i povišenog krvnog tlaka. Krajnji je slučaj napadaj panike
koji je tako intenzivan da osoba misli da će izgubiti kontrolu
nad sobom. Nakon njega osjeća se slomljeno, iscrpljeno i u
velikom je strahu da će se napadaj ponoviti.
Socijalna fobija često je udružena s drugim psihičkim
poremećajima. U postocima, preklapa se s izbjegavajućim
poremećajem osobe u više od 50 posto slučajeva, s depresijom u 35
posto slučajeva, alkoholizmom u 25 posto slučajeva, PTSP-om u 16
posto slučajeva, paničnim poremećajem u 11 posto slučajeva te s
općim anksioznim poremećajem u 13 posto slučajeva.
Socijalna anksioznost obično se javlja nakon puberteta, a vrhunac
doseže oko 30. godine života. Mnogim ljudima može uništiti
najbolje godine života. Procjene govore da se samo oko pet posto
pacijenata s ovim poremećajem obraća liječniku, a još je manji
postotak onih koji se pravilno liječe.
Liječenje socijalne anksioznosti
Neke se osobe ni u kojoj socijalnoj situaciji ne osjećaju
opušteno zbog straha da će se osramotiti, neprimjereno ponašati,
ispasti glupe i nesposobne. Neke se pak plaše suprotnog spola ili
autoriteta, a druge opet posebnih aktivnosti poput ispijanja kave
u društvu ili nastupa pred mnoštvom. U mnogim situacijama ti se
ljudi općenito boje komunicirati, često su socijalno izolirani,
niskog su samopoštovanja i imaju visok stupanj nesigurnosti. Zbog
povoljnog utjecaja selektivnih inhibitora serotonina (SIPPS)
poput Prozaca i Zolofta, danas se zna da serotonin ima važnu
ulogu u nastanku ovog poremećaja.
Socijalna je fobija veliko opterećenje za bolesnika. Ako se ne
liječi, može ga trajno onemogućiti u osobnom i profesionalnom
životu. Važna je pravodobna dijagnoza. Kada se stvari
zakompliciraju ili kada osoba upadne u još teže probleme kao što
su depresija i ovisnosti, liječenje je otežano i dugotrajno.
Liječenje se provodi farmakoterapijom, različitim metodama
psihoterapije i kombinacijom tih metoda.
Kognitivno-bihevioralna terapija podučava pacijenta kako
prepoznati i kontrolirati iskrivljene misli i pogrešna uvjerenja.
Pri tome je važna i terapija izlaganjem – kontrolirano izlaganje
situacijama koje izazivaju anksioznost. Uz antidepresive,
anksiolitici i sedativi mogu smanjiti stupanj tjeskobe i paničnog
straha. No, ne ubrajaju se u prvu liniju tretmana socijalne
fobije, jer se uslijed dugotrajnijeg liječenja može razviti
problem ovisnosti. Antidepresivi dugoročno djeluju, pogotovo uz
psihoterapijske metode.
β-blokatori se mogu koristiti za redukciju ubrzanog pulsa,
drhtavica i znojenja kod pacijenata sa socijalnom fobijom koji
nastupaju u javnosti, no ovi lijekovi ne smanjuju samu
anksioznost.
Preosjetljivi, tužni, frustrirani…
Problem je što socijalna fobija utječe na samopouzdanje, pa tako
one stvari koje drugi obavljaju s lakoćom, osobe sa socijalnom
fobijom ne mogu obaviti nikako. Te su osobe preosjetljive, tužne
i frustrirane…
Specifična socijalna fobija znači specifičan strah od susreta s
određenim osobama (autoritetima, profesorima, roditeljima),
bojazan da će ih te osobe loše procijeniti i ismijati. Opća
socijalna fobija vezana je uz općenite društvene situacije kada
se netko u bilo kakvoj situaciji osjeća loše ili posramljeno bez
vidljivog razloga. Kod tog oblika fobije osoba misli da je u
središtu pozornosti drugih ljudi i da svi negativno procjenjuju
njezine sposobnosti. Paralizirana je svojim strahom, prekomjerno
sramežljiva, opterećena dojmom koji ostavlja te izbjegava sva
mjesta gdje bi se mogla naći u društvenim situacijama. To često
dovodi do povlačenja iz okoline i gubitka kvalitete života.
Psihoanalitičke teorije uzroke traže u traumatičnom iskustvu s
odbacujućim ili prezaštitničkim roditeljima u ranom djetinjstvu.
Zbog toga nastaju poteškoće u razvoju ličnosti, samopouzdanju i
samovrednovanju. Neki su od oboljelih u ranom djetinjstvu patili
od nedostatka pažnje i ljubavi. Okolina bi im morala sada
osigurati podršku u liječenju, pozitivan stav i prihvatiti njihov
problem s razumijevanjem.
Suočiti se sa strahom
Naime, vrlo je vjerojatno da uopće nije strašno nešto što iz
perspektive tjeskobe izgleda zastrašujuće. Koliko god teško bilo,
psiholozi kažu da je važno suočiti se sa svojim strahovima.
Socijalno anksioznim osobama savjetuje se odlazak na druženja,
zabave i proslave. Pri tome je važno razmišljati pozitivno i
odustati od uvjerenja da se svima morate svidjeti.
Važno je raditi i na razvoju socijalnih i komunikacijskih
vještina da bi se podiglo samopouzdanje u susretima s ljudima.
Stvaranje novih poznanstava, kao i održavanje postojećih odnosa s
obitelji i prijateljima, neophodno je za sretan i ispunjen život.
Ljudi su društvena bića te je u brojnim studijama dokazano kako
socijalizacija pozitivno utječe na mentalno zdravlje.
Prilikom ugodnog druženja s drugim ljudima, u mozgu se oslobađa
molekula koja spušta razinu stresa i anksioznosti u organizmu.
Osim toga, u socijalnim interakcijama pažnja je usmjerena prema
vanjskim događanjima, a ne prema onome što se odvija u glavi,
gdje osjećaj anksioznosti jedino postoji.
Uz anksiolitički učinak, socijalizacija ima i brojne druge
blagotvorne učinke na psihu – smanjuje rizik pojave depresije,
poboljšava pamćenje, sprječava razvoj demencije i poboljšava
koncentraciju.