Tehnologija koju pogone ljudske stanice, troši milijun puta manje energije, a kad se pokvari možete je baciti u kompost? Zvuči kao nešto na kraju čega biste dodali ha-ha, ali ne šalimo se. Razgovarali smo s Fredom Jordanom, suosnivačem švicarske tvrtke FinalSpark, koja razvija bioprocesor.

Održivost u tehnologiji švicarski FinalSpark je shvatio vrlo ozbiljno. Oni naime rade prvi bioprocesor, alternativu digitalnim procesima od živih stanica, neurona. U njihovom se laboratoriju smještenom u švicarskom gradiću Vevey neurone potiče električnim impulsima da procesuiraju informacije kao što bi to činio mozak.

Kad su 2014. godine osnovali tvrtku, izvršni direktori FinalSparka Fred Jordan i Martin Kutter tražili su načine kako pomoću svojih znanja o matematici i strojnom učenju unaprijediti umjetnu inteligenciju.

Doduše, već tada, prije deset godina, radili su ono što i danas rade – tražili su alternativne modele umjetnoj inteligenciji. Ipak, nakon prvih pet godina shvatili su kako rješenja traže na pogrešnom mjestu.

„Simulirajući umjetnu mrežu neurona spoznali smo da nam treba sve više neurona, a time i sve više energije. Trebalo nam je sve više kilovata struje. S druge strane, naš mozak ima oko sto milijardi neurona, a dnevno za sve radnje potroši svega 20 vati struje. Napravili smo radikalan zaokret iz digitalnog prema biologiji“, objasnio je za FORBES Hrvatska Jordan, koji razvija organsku alternativu umjetnoj inteligenciji.

On je već jednom, 2000. godine, zajedno s Kutterom osnovao uspješan startup AlpVision, mobilnu aplikaciju koja detektira krivotvorene proizvode. Upravo stoga što taj startup posluje uspješno, Jordan i Kutter imaju slobodu i ne ovise o investitorima. Tako da su imali razriješene ruke napraviti promjenu kursa u FinalSparku. U istraživanja i razvoj bioprocesora dosad su uložili više od milijun eura.

„Morali smo puno učiti da napravimo laboratorij, naučimo uzgajati stanice i raditi s njima. Počeli smo zapošljavati biologe da nas nauče. Sada nas je u tvrtki šest i volimo sami u našem laboratoriju raditi sve što treba, čak iako to nije naše područje stručnosti. Stoga to i traje malo duže“, ispričao je Jordan, doktor znanosti u procesiranju signala.

Bioračunala koriste žive neurone koji mogu razmišljati poput ljudi i stvarati ideje izvan vlastitog iskustva za razliku od AI modela poput ChatGPT-ja koji može dati odgovore samo temeljem svoje baze podataka.

Pojašnjava kako se u njihovu radu sve temelji na neuronima koje treniraju da rade nešto korisno. Princip je isti kao što je i s umjetnom inteligencijom koja radi s umjetnom mrežom neurona. Umjesto da radimo još jednog digitalnog blizanca našem mozgu, mi stvaramo pravu biološku mrežu, entuzijastično tvrdi suosnivač FinalSparka.

Francuski fizičar dodaje i kako je procesuiranje informacija ključno u našem svijetu.

„Kad se to može činiti s milijun puta manje energije, to čini veliku razliku u svijetu u kojem se borimo biti održiviji. Kad se pokvare računala i procesori napravljeni s našom, organskom tehnologijom, to više neće biti ekološki problem. Oni će biti savršen kompost“, zabavljeno će Jordan s kojim pričamo preko videoveze.

Prijetnja umjetnoj inteligenciji?

Pitamo ga i na kojoj su dionici puta prema komercijalizaciji proizvoda jer rade na inovaciji čiji se razvoj doima poprilično složeno i pomalo futuristički. Sugovornik nam kaže kako iskreno ne zna koliko će još trebati da dođe do tog stupnja da proizvod može na tržište. U timu se nadaju kako će kroz pet do 10 godina imati prve računalne bioprocesore.

Hoće li oni biti prijetnja sadašnjoj tehnologiji, osobito već sada vrlo popularnoj i rasprostranjenoj umjetnoj inteligenciji?

„Mogu samo reći koje su moje pretpostavke jer ne mogu proricati budućnost. U našem Davosu svake se godine sastaju moćnici. Oni su priznali da imamo problem oko količine energije koju troši OpenAI i kako tu nerazumnu energetsku potrošnju nećemo uspjeti podnijeti. Stoga nije riječ o natjecanju organske i umjetne inteligencije, već o tome da one djeluju zajedno kako bi se riješio taj problem energetske zahtjevnosti“, ponudio nam je diplomatski odgovor inovator koji jednu od primjena svog proizvoda vidi u računarstvu u oblaku.

Tržište gdje su samo snovi i nada

Iako se bavi nečim vizionarskim, Jordan je vrlo prizemljen. To osobito do izražaja dolazi kada tumači kako FinalSpark nema rivale jer „bioračunala gotovo da uopće nemaju ni tržišta ni novca, samo snove i nade“. Tvrtka u bioračunarstvu nije sasvim sama. Time se bave i australski Cortical Labs i američki Koniku, no međusobno ne dijele svoja saznanja, samo probijaju put u toj biotehnološkoj revoluciji.

Područje je još uvijek uglavnom nepoznato, ne razumiju ga previše ni programeri ni biolozi, ali upravo u tome i jest čar.

„Kad stvarate nešto novo i u tome ste prvi u povijesti čovječanstva, to je veliko zadovoljstvo. Imamo vrlo motivirane zaposlenike, a naš rad pobuđuje i veliki interes medija.

Financial Times je početkom prošle godine prvi puta govorio o bioračunarstvu i o njegovoj važnosti, što je značilo ne samo da su prepoznali novu znanost već i nove financijske prilike.

Nekoliko mjeseci kasnije, znanstveni časopis Frontiers posvetio je broj organoidnoj inteligenciji. Stvari se miču, ljudi počinju prepoznavati područje koje u javnosti nije postojalo prije 12 mjeseci“, navodi Jordan čije će se ime lako moguće za nekoliko desetljeća nalaziti u udžbenicima.

Etičke dileme

Ipak, kao i sa svom novom tehnologijom i ova izaziva neke dileme. Budući da za rad koristi ljudske stanice, nameće se pitanje etičnosti. Međutim, Jordan objašnjava kako za svoje neuronske mreže koriste inducirane pluripotentne matične stanice. Drugim riječima, od nekoliko početnih stanica kože, umjetno su stvorili matične stanice.

„Eksperimente provodimo na umjetno stvorenim stanicama. Od nekoliko matičnih stanica moguće ih je proizvesti milijune. Neurone uzgajamo u takvim staničnim kulturama. Dosad smo tako testirali deset milijuna živih neurona“, kaže izvršni direktor tvrtke odbacujući etičke dileme.

Odbacuje pritom i naše predodžbe kako ovakav inovativni pionirski rad iziskuje veliku tajnovitost oko toga što rade kako ne bi došlo do industrijske špijunaže. Trenutno njihov laboratorij surađuje s osam svjetskih sveučilišta. Također, elektronska aktivnost njihovih laboratorijskih neurona može se pratiti uživo 24/7 na internetskoj stranici tvrtke. Takva je transparentnost neočekivani učinak pandemije koronavirusa na njihovo istraživanje.

„Tijekom pandemije nismo mogli doći do laboratorija, to je bio problem. Riješili smo ga promjenom načina na koji radimo tako da ne moramo biti fizički prisutni. Do kraja pandemije, mogli smo na daljinu sa svime upravljati. I to ne samo mi. Dali smo pristup i ostalim istraživačima da rade na našim neuronima.

Javila su se 32 sveučilišta, na kraju smo ih odabrali osam. Dijeljenje podataka, uspoređivanje rezultata i praćenje tih projekata uživo je iznimno dragocjeno. Međusobno možemo vidjeti testiranje simulacija neurona različitim strategijama i s drugačijim matematičkim pozadinama. Sve radimo na istim uzorcima i rezultati su usporedivi”, tumači Jordan.

Neuroni žive po sto dana, a svaka nova mreža je i novo iskustvo. Pandemija je tako unijela sasvim novu dinamiku u laboratorij. Tim FinalSparka nekad mora rezervirati termin kako bi radio na svojim neuronima. No, to ih raduje. Čelni čovjek tvrtke kaže nam kako su dogovorene suradnje sa sveučilištima sa svih strana svijeta i veliki iskorak za znanost.

Način dijeljenja informacija na koji oni to sada rade napredak je u razvoju znanstvenih istraživanja, tvrdi. Mogućnost da će im tako netko ukrasti ideju ili ključne informacije o radu eliminira.

„Nije nam najveći rizik da nam netko ukrade ideje, nego da na kraju one neće funkcionirati“, realističan je suosnivač FinalSparka koji iz dana u dan sasvim tiho radi na biološkoj revoluciji za tehnološki svijet.