Tijekom druge polovice 16. i prve polovice 17. stoljeća napadi uskoka na otok Pag bili su česti, a po posljedicama, za otok Pag tragični. Posebno tragičan dan za Pag bio je 10. siječnja 1615. godine kada su u Karlobagu uskoci postavili zamku za Pažane i pobili velik broj otočana, dvadeset četiri mladića iz grada Paga i paškog kneza Antu Zorzija

No, kako se dogodilo da su Pažani, koji, kako se navodi u brojnim dokumentma, uskocima s razlogom nisu vjerovali, ipak upali u njihovu zamku? Kako bi se to razumjelo, potrebno je sagledati neke bitne činjenice iz tog vremena. Marko Lauro Ruić, doktor kanonskog i civilnog prava i povjesničar je zapisao:

Uskoci su harali po Jadranskom moru 70 godina, sijući svugdje pljačku, otimačinu i smrt (M. L. Ruić, "Delle riflessioni storiche," 1781.). Marko Lauro Ruić navodi da su uskoci i Turci na Pagu krali blago i sol, a otočane koji bi im se suprotstavili su okrutno ubijali ("Delle riflessioni storiche," 1781.). Slijed od sedamdeset tragičnih godina za Pag počeo je 1525. godine kada su Turci osvojili područje od Karlobaga, preko Novigrada do Obrovca.

Dok su Turci osvajali Karlobag, mnogi su iz Karlobaga pobjegli u Pag. Među onima koji su pobjegli u Pag bili su i neki koji su kasnije i ostali u Pagu, Šimun Budak, Nikola Fabijanić, Nikola Rakamarić i drugi. Iz Karlobaga su uspjele pobjeći i koludrice. Jedna od njih, Ursa, sestra Ivana Karlovića, kneza Primorja, pobjegla je u Zadar, a ostale koludrice su pobjegle u Pag i primljene su u Benediktinski samostan sv. Margarite.

Uskoci, koje je potpomogala Austrija i koji su često bili u sukobu s Turcima, u to su vrijeme bili saveznici Turaka. Zbog toga su ih Turci štitili i oni su se osjećali sigurno u svojim pljačkaškim pohodima na Pag. Anton Justiniani je zapisao kako su uskoci i Turci nanijeli Pagu toliko štete da je Pag skoro ostao bez stanovnika i kako su prilike u gradu Pagu žalosne.

Navodi kako su paške mladiće, dok su tražili drva po Vlaškom kanalu (Velebitski kanal), uskoci pohvatali, a preko 400 su ih ubili. U radu "Monumenta spectantia Slavorum Meridionalim" se navodi: To je jedan od poglavitih uzroka da je otok ostao tako pust, pa je u gradu ostalo 700 duša, a radnih sila samo stotina.

Pagu je prijetila velika pogibelj i procijenilo se kako s uskocima treba pregovarati, jer se nije moglo ulaziti u nove sukobe i riskirati živote preostalih mladih Pažana. Nakon pregovora s uskocima izgledalo je da je postignut dogovor. Prema tom dogovoru, uskoci su se obavezali da će 10. siječnja 1615. godine napustiti tvrđavu u Karlobagu i prepustiti je gradu Pagu.

Pažani nisu ni slutili da su im uskoci cijelo vrijeme lagali i da im nisu namjeravali predati tvrđavu. Dana 10. siječnja 1615. godine u Pagu se okupila satnija sastavljena od paških mladića pod vodstvom paškog kneza Ante Zorzija.

Okupili su se i brojni otočani iz drugih mjesta. Otplovili su u Karlobag kako bi, po dogovoru s uskocima, preuzeli tvrđavu. Pažani nisu ni slutili da ulaze u dobro pripremljenu i smrtonosnu zamku.

Po dolasku u Karlobag, Pažani su, na čelu s knezom Antom Zorzijem, krenuli prema tvrđavi. Međutim, malo prije dolaska do tvrđave dobro skriveni uskoci su, kako navodi Marko Lauro Ruić, žestoko navalili na Pažane, ubijali su ih mačevima i puškama i pobili su ih gotovo sve.

U tom okrutnom napadu uskoka poginuli su mnogi otočani, dvadeset četiri paška mladića i paški knez Ante Zorzi. Samo nekoliko Pažana se uspjelo spasiti, stići do broda i pobjeći na otok.

Krv Pažana razlijevala se kod tvrđave u Karlobagu, a uskoci, predvođeni svojim poglavicom Petrom Daničićem, su slavili. Kada je vijest o tragičnoj pogibiji mladih Pažana i kneza došla do Paga, u Pagu je zavladala velika tuga.

Uskoro je tugu zamijenio bijes i Pažani su se odlučili osvetiti uskocima. Međutim, nakon sagledavanja svih okolnosti, Pažani su zaključili kako to ne mogu napraviti sami. Nije se smjelo riskirati živote oko stotinu preostalih mladića.

Zbog toga se grad Pag obratio Senatu Mletačke Republike, objasnivši sve što se dogodilo i kakva pogibelj prijeti Pagu. Mletački senat je donio odluku o slanju pomoći Pagu. Marko Lauro Ruić navodi kako je formirana flota od 25 ratnih galija i 35 brzih ratnih brodova, dobro naoružanih.

Za zapovjednika flote postavljen je Ivan Jakov Zane, providur za Dalmaciju. Flota je stigla u Karlobag 1617. godine. Mletačka vojska se iskrcala u Karlobagu i sukobila se s uskocima koji su ondje zatečeni.

Gotovo svi uskoci su bili zarobljeni, a tvrđava je srušena. Glavnina uskoka bila je na moru, na zapadnoj strani otoka Paga. Dio mletačkih galija i brzih ratnih brodova je isplovio prema Ljubačkom tjesnacu kojeg su dobro zatvorili.

Drugi dio galija i brzih ratnih brodova je pokrio tjesnac kod Raba. Galije i drugi ratni brodovi bili su postavljeni tako da uskoci nisu mogli pobjeći. Došlo je do bitke u kojoj su uskoci bili poraženi.

Mnogi od njih su bili zarobljeni. Među zarobljenim uskocima bio je i Petar Daničić, poglavica uskoka koji je zapovjedao napadom uskoka na Pažane. Daničić je osuđen na smrt i smaknut je na galiji.

Bio je to najteži poraz uskoka u cijeloj povijesti njihovog postojanja. Mletačka Republika je 1670. godine oslobodila Karlobag od uskoka i Turaka. Kako bi se pojačala kontrola kanala, Mletačka Republika je počela s naseljavanjem podvelebitskog primorja.

Prvo naselje koje je podignuto bio je Starigrad kod Paklenice, a poslije je podignuto još naselja. Sve je to bilo od velikog značenja za grad i otok Pag. Ratni brodovi su bili u Velebitskom kanalu, a u novoutemeljenim naseljima podno Velebita bile su straže.

Nakon dugo vremena nesigurnosti i straha, Pažani su mogli odahnuti, jer više nije bilo straha od napada uskoka ili Turaka. Marko Lauro Ruić je zapisao da je poslije 1617. godine, nakon pobjede nad uskocima, za dugo vrijeme u Pagu nastao mir.

Pag se polako oporavljao od pogibelji velikog broja paških mladića. Tragično razdoblje sukoba s uskocima je, uspostavljanjem mletačke kontrole nad Velebitskim kanalom, zauvijek prošlo.

General Ivan Krstitelj Grimani je 1691. godine zapisao kako su Pažani, u Velebitskom kanalu, zapadno od mjesta Cesarica, imali na raspolaganju luku koja se nazivala Paški porat. Ondje su Pažani prodavali svoje proizvode, rakiju, vino i sve drugo što su imali za prodaju.

Poslije uništenja uskoka Paški porat je obnovljen i trgovina se nastavila. Život u gradu Pagu se nastavio dalje, a tragične žrtve uskočkog nasilja, stotine Pažana i knez Ante Zorzi, ostali su zabilježeni u brojnim kronikama i zapisima povjesničara Marka Laura Ruića. Tako se sjećanje na njih, kao i na jedno tragično razdoblje paške prošlosti, održalo do suvremenog doba.