Od izbijanja majmunskih boginja 2022. pa do rasta zaraze ptičjom gripom i nedavne pojave virusa Marburg u Ekvatorijalnoj Gvineji, covid više ne vlada naslovnicama novina kao prije.
Umjesto covida, sve češće čujemo o zarazama novim virusima,
piše Science Alert.
Znači li to da raste broj izbijanja zaraza? Ili smo samo postali
uspješniji u otkrivanju novih žarišta zbog tehnologije koju smo
unaprijedili tijekom pandemije koronavirusa? Odgovor je i jedno i
drugo.
Procjenjuje se da u svijetu postoji oko 1,67 milijuna virusa koje
još trebamo identificirati, a koji se nalaze u sisavcima i
pticama. Od tih 1,67 milijuna, čak do 827 tisuća ima potencijal
prelaska na ljude.
Kako bismo shvatili kako ti virusi nastaju, moramo se vratiti u
daleku prošlost: početak života na Zemlji. Nekoliko je teorija o
tome kako su nastali prvi virusi, ali sve imaju jednu stvar
zajedničku: virusi postoje već milijardama godina, a evoluirali
su zajedno sa živim bićima. Problem nastaje kada dođe do
poremećaja u tim stabilnim paralelnim evolucijskim procesima.
Glavni razlog za pojavu virusa među ljudskom populacijom su
upravo ljudi i njihovi postupci. Poljoprivreda je postala
uobičajena prije više od 10.000 godina, a tada su ljudi došli u
bliski kontakt sa životinjama, što je stvorilo priliku da virusi,
koji su se širili među životinjama, “skoče” na ljude. To se zove
zoonoza, a ona je odgovorna za oko 75 posto novih zaraznih
bolesti.
Kako su ljudska civilizacija i tehnologija napredovale, uništenje
prirodnih staništa životinje je prisiljavalo da se sele u nove
krajeve u potrazi za izvorima hrane. Različite životinjske vrste
koje inače ne bi bile u doticaju tako su počele dijeliti istu
okolinu. Ako u tu jednadžbu dodamo ljude, to je savršen recept za
pojavu novih virusa.
Urbanizacija dovodi do visoke gustoće naseljenosti, što stvara
idealnu okolinu za širenje virusa. Razvoj gradova često je brži
od izgradnje adekvatne infrastrukture, kao što su higijena i
zdravstvo, što dodatno povećava izglede za širenje virusa.
Klimatske promjene također pridonose širenju virusa. Na primjer,
arbovirusi (oni koje prenose artropodi poput komaraca) se
otkrivaju na novim područjima jer se širi opseg zemalja u kojima
komarci mogu preživjeti.
Ti faktori već odavno su poznati. Pojava virusa SARS-CoV-2 nije
iznenadila niti jednog epidemiologa niti virologa. Bilo je
pitanje kada, a ne ako, će se pandemija dogoditi. Ono što je bilo
neočekivano jesu razmjeri pandemije koronavirusom, kao i
poteškoće u efikasnom ograničenju širenja virusa.
Nismo mogli predvidjeti niti posljedice širenja netočnih
informacija na javno zdravlje. Protivljenje cjepivima postala je
sve uobičajenija pojava na društvenim mrežama u posljednje dvije
godine.
Zbog toga je došlo i do poremećaja u rutinskim programima
cijepljenja djece, što povećava rizik od masovnog izbijanja
bolesti koje je lako spriječiti cijepljenjem, kao što su ospice.
Lekcije o nadzoru
Znanost je munjevito reagirala na pandemiju koronavirusa, što je
rezultiralo stvaranjem novih i poboljšanih metoda detekcije kako
bi se pratila žarišta i evolucija virusa. Sada mnogi znanstvenici
koji su dosad sudjelovali u nadzoru koronavirusa skreću pozornost
na nove viruse.
Na primjer, znanstvenici su analizirali otpadne vode kako bi
tijekom pandemije otkrili prisutnost koronavirusa, a ta praksa
mogla bi se primijeniti za praćenje drugih vrsta virusa koji
predstavljaju opasnost po ljudsko zdravlje.
Kada je osoba zaražena nekim virusom, određeni genetski materijal
tog virusa završi u kanalizaciji. Otpadne vode mogu pokazati
raste li broj zaraza u nekom području i to prije nego se
primijeti porast broja pacijenata u bolnicama.
Prilagođavanje te tehnologije kako bi se pronašli drugi virusi,
poput gripe, ospica ili čak dječje paralize, moglo bi pružiti
korisne podatke o vremenu izbijanja virusa. To se već i događa do
određene razine – virus koji izaziva dječju paralizu otkriven je
u otpadnim vodama Londona prošle godine.
Ovaj porast nadzora virusa rezultirat će time što će se više
izvještavati o novim žarištima zaraza. I dok bi neki to mogli
vidjeti kao namjerno širenje straha, ove informacije zapravo bi
mogle biti ključne za ograničavanje pandemija u budućnosti. Ako
dođe do zaraze nekim virusom u području gdje ne postoji adekvatan
nadzor, zaraza se može proširiti izvan kontrole.
Ipak, valja naglasiti da je nadzor i praćenje virusa tek jedan
dio pripreme na pandemije. Vlade i agencije za znanost i medicinu
diljem svijeta moraju razviti, i redovito prilagođavati,
protokole za pojave virusa i pandemije kako se ne bi dogodilo da
nas situacija uhvati nespremne i ne stignemo reagirati prije nego
bude prekasno.
Covid najvjerojatnije neće biti posljednja pandemija koju će
ljudi proživjeti. Nadajmo se da ćemo za sljedeću pandemiju biti
bolje pripremljeni.