Ubrzano otapanje leda na Arktiku posljedica je klimatskih promjena, ali djeluje i kao njihov katalizator. Izvanredni problemi traže isto takva rješenja, a jedno od njih predložio je neprofitni Arctic Ice Project

Led na Arktiku ubrzano se topi pod utjecajem klimatskih promjena, odnosno globalnog zatopljenja primjetnog u posljednjih nekoliko desetljeća, no djeluje i kao ubrzivač istoga. Povećavanjem temperature dolazi do otapanja leda, a ono pak dovodi do toga da je sve veća površina prekrivena tamnim morem umjesto svijetloga leda. Tamna površina privlači još više topline, što otapa još više leda, pa se tako zatvara ovaj začarani krug i klimatske se promjene ubrzavaju.

Ovoga srpnja znanstvenici su izmjerili rekordno niske količine leda na Arktiku, globalne temperature i dalje rastu na rekordne razine koje bi mogle biti pogubne po našu civilizaciju, pa takav izvanredni problem zahtijeva i izvanredna rješenja. Jedno od njih je predložila neprofitna udruga Arctic Ice Project.

Radikalni geoinženjering

Oni predlažu da se po određenim dijelovima Arktika posipa visoko reflektivni stakleni prah. Njegova bi uloga bila prekinuti beskonačnu petlju zagrijavanja tla i otapanja leda tako što će smanjiti zagrijavanje leda. Eksperiment je pokazao da led, kada je prekriven malenim "perlama" silicijevog oksida promjera 65 mikrometarra, duže ostaje smrznut.

Posipanje ovakvog praha koncentriralo bi se na ona područja koja su već izgubila prirodnu boju, odnosno gdje led već sada više upija sunčeve zrake. Staklene kuglice koje su iz Arctic Ice Projecta testirali također su i šuplje, pa plivaju na vodi, što znači da mogu zaštititi led čak i kada se već počeo otapati.

Znanstvenici su već dokazali da je posipanje ovakvih čestica sigurno za ribe i ljude. Međutim, drugi znanstvenici upozoravaju da bi ovakav "geoinženjering" na velikoj razini mogao stvoriti i nove probleme. Blokiranje svjetlosti moglo bi tako ugroziti populaciju planktona koji ovise o fotosintezi, što bi poremetilo prehrambeni lanac Arktika, na čijem su dnu upravo planktoni.

Dodatni problem ovom rješenju predstavlja i činjenica da bi posipanje samo jednog dijela Arktika, Framovog tjesnaca između Grenlanda i Svalbarda, koštalo i do 5 milijardi dolara godišnje, uz još nepoznate posljedice po ekosustav. Leslie Field, tehnološka direktorica Arctic Ice Projecta, poručuje da njihovo rješenje nikako nije zamjena za smanjenje emisije stakleničkih plinova već da je samo rezervni plan, tj. da predstavlja rješenje koje bi se koristilo samo u krajnjoj nuždi – a čemu smo, čini se, sve bliže.