Greenpeace je predstavio scenarij potpune dekarbonizacije elektroenergetike, no ključni izazovi ostaju političke i društvene naravi.
U Novinarskom domu početkom lipnja predstavljena je studija “100 posto obnovljivo do 2030.” koju su za Greenpeace Hrvatska proveli stručnjaci firme UniFive Energy pod vodstvom dr. sc. Gorana Krajačića, a predstavlja konkretan scenarij za potpunu dekarbonizaciju hrvatskog elektroenergetskog sustava. Riječ je o ozbiljnoj i tehnički detaljnoj analizi, koja koristi sofisticirane modele energetskog planiranja kako bi pokazala da je tranzicija na 100 posto obnovljive izvore energije – tehnički izvediva, ekonomski isplativa i klimatski nužna.
Studija je zanimljiv inženjerski dokument koji koristeći model EnergyPLAN i razmatra tri scenarija: referentni (nastavak postojećih politika), NECP (prema postojećem nacionalnom klimatskom planu) i ambiciozni scenarij potpunog prelaska na obnovljive izvore energije. Autori zaključuju da Hrvatska već danas ima tehničke i prirodne resurse da u potpunosti pređe na solarnu i vjetroenergiju, uz stabilizaciju sustava pomoću baterijskih sustava, fleksibilne potrošnje i pametnog upravljanja mrežom.
Tri scenarija za obnovljive izvore
Scenarij 100 posto OIE pokazuje da je moguće do 2030. godine u potpunosti zadovoljiti hrvatske potrebe za električnom energijom iz obnovljivih izvora, uz zadržavanje stabilnosti mreže i sigurnosti opskrbe. Model predviđa uravnotežen sustav s visokim udjelom solarne i vjetroenergije, uz podršku baterijskih sustava i pametnog upravljanja potrošnjom.
Referentni scenarij predviđa nastavak trenutnih trendova s ograničenim ulaganjima u OIE, što rezultira visokim emisijama CO₂ i ovisnošću o fosilnim gorivima, dok je NECP scenarij usklađen s nacionalnim planovima, ali i dalje nedovoljno ambiciozan za postizanje klimatskih ciljeva.
Scenarij 100 posto OIE je najambiciozniji, ali i najkorisniji u smislu smanjenja emisija, energetske neovisnosti i dugoročnih ekonomskih koristi, smatraju autori. Iako zahtijeva početna ulaganja, scenarij 100 posto OIE donosi značajne dugoročne uštede kroz smanjenje troškova za uvoz fosilnih goriva, stvaranje novih radnih mjesta u sektoru obnovljivih izvora i povećanje energetske sigurnosti. Studija stoga preporuča povećanje ulaganja u solarnu i vjetroenergiju, uz razvoj infrastrukture za pohranu energije.
Kako bi se to realiziralo, nužna je i modernizacija elektroenergetske mreže kako bi se omogućila integracija decentraliziranih izvora energije. Nužno je poticati energetsku učinkovitost u svim sektorima, posebno u građevini i industriji te uključiti građane kroz modele zajedničkog ulaganja. Važno je i poticati lokalne energetske zajednice.
Globalni lanci resursa
Studija se fokusira na domaće tehničke kapacitete, a ostavlja otvorenim pitanje kako će se Hrvatska pozicionirati unutar šireg europskog i globalnog okvira proizvodnje i nabave zelene tehnologije. Primjerice, Europska unija posljednjih godina sve više pokušava smanjiti ovisnost o uvozu kineskih solarnih panela, baterija i ključnih komponenti za obnovljive izvore, istovremeno pozivajući na izgradnju vlastitog proizvodnog kapaciteta kroz Zeleni industrijski plan i Net-Zero Industry Act.
U tom kontekstu ostaje nejasno na koji bi način Hrvatska mogla osigurati pristup potrebnim tehnologijama – hoće li se osloniti na uvoz, razvijati vlastitu proizvodnju, sudjelovati u europskim industrijskim partnerstvima, ili kombinirati različite pristupe. Odluke u tom smjeru mogu imati znatan utjecaj ne samo na troškovnu strukturu tranzicije, već i na mogućnosti za domaći gospodarski razvoj, stvaranje radnih mjesta i tehnološku neovisnost.
Ukoliko se energetska tranzicija temelji na tehnologijama koje su politički, ekonomski ili logistički ranjive zbog globalnih tenzija, to otvara dodatna pitanja dugoročne stabilnosti sustava – i potrebe za strateškim promišljanjem u fazi implementacije. Ovdje je nemoguće zanemariti trenutne borbe protiv Rio Tinto u Srbiji i rudarenja litija iz rijeke Jadar zbog niza razloga koji opravdavaju nekopanje litija u npr. Njemačkoj, ali inzistiranje na daljem uništavanju okoliša Balkana.
Ako je litij stvarno strateški prioritet EU, onda bismo očekivali da će prvo kopati unutar svojih granica, npr. u Njemačkoj, nego u ne EU zemlji – Srbiji. Ovakvi problemi ne mogu ostati izvan rasprava o zelenoj tranziciji. Pogotovo ako istovremeno promoviramo uključivanje lokalnih zajednica. Lokalna zajednica u Srbiji je konsenzualno protiv EU strateškog imperativa kopanja litija u Srbiji.
Širi kontekst
Studija ističe da Hrvatska ima prirodne resurse i tehničke kapacitete za postizanje 100 posto obnovljivog elektroenergetskog sustava, što bi je svrstalo među europske lidere u energetskoj tranziciji. Ovakve analize su ključne jer pokazuju da klimatska politika ne mora značiti “žrtvu” ili pad životnog standarda, već predstavlja priliku za tehnološki napredak i veću energetsku neovisnost. Iz perspektive lokalnog aktivizma i pritiska na donositelje odluka, Greenpeaceova studija može poslužiti kao alat jer pokazuje put ka brzom napuštanju fosilna goriva.
S druge strane, sve političke i socijalne probleme koji su temeljna prepreka ostvarenju scenarija 100 posto OIE studija definira tek nedostatnu uključenost dionika, ograničenu institucionalnu podršku i nisku razinu informiranosti javnosti. Studija identificira niz tehničkih, regulatornih i institucionalnih prepreka – uključujući nedovoljnu uključenost građana i lokalnih zajednica, nedostatak edukacije, zakonodavne prepreke i ograničenja postojeće infrastrukture.
Riječi su to koje se odnose na društvene i političke “izazove” zelene tranzicije u Hrvatskoj, ali studija ne ulazi u sadržaj tih problema niti dotiče iz kompleksnost i zahtjevnosti njihovih rješenja. Tako tehnički napisano, može se čitati kao da se radi o pitanju političke volje, što ne bi bilo ispravno. Radi se o pitanju društvenih konflikata.
Konstruktivno govoreći, studiju je moguće nadopuniti s tri ključna elementa: analizom isplativosti ulaganja u energetske zadruge, lokalne zajednice i radničke kooperative koje proizvode i distribuiraju energiju. Bilo bi dobro pritom analizirati deglobalizaciju opskrbnih lanaca, odnosno preferiranje niskotehnoloških, lokalno dostupnih rješenja gdje god je to moguće.
Nedostaje i kriterij socijalne pravednosti – jer energetske politike moraju uključivati zaštitu ranjivih skupina, univerzalno pravo na osnovnu razinu energije te sustav progresivnih tarifa. Ovo je važno zbog toga jer ne prelazimo na OIE radi tehnološkog napretka, već radi sasvim vidljivih i svakodnevnih socijalnih kriza koje nastaju kao posljedica ekoloških. Ovo nije pitanje idealizma, već realne politike: za koga ovo sve radimo?
Greenpeaceova studija zaslužuje pažnju kao vrijedan alat za popularizaciju obnovljivih izvora i pritisak prema bržoj dekarbonizaciji. No ako tranziciju promatramo samo kroz tehničko-ekonomski okvir, bez dublje analize odnosa moći, vlasništva i društvene reprodukcije, riskiramo da “zelena” energija postane samo novo poglavlje iste priče. Energetska tranzicija nije pitanje tehnologije – to je pitanje demokracije, pravde i kolektivnog odlučivanja o tome kakvo društvo želimo graditi. U tom smislu, ova studija može biti početak razgovora, ali ne smije ostati njegov kraj.