Ovom simbolu snage i upornosti dovoljan je pedalj zemlje da bi izrastao i vremenom stvorio stabilno šumsko tlo za druge vrste. Međutim, alepski bor nosi stigmu krivca šumskih požara, što dobrobiti koje nam pruža baca u drugi plan.
Većina turista prepoznaje Hrvatsku po nekoliko glavnih čimbenika
– predivnom moru, ljetnim vrućinama, zvuku cvrčaka i mirisu
borovine. Uzmimo kao primjer Lošinj koji je na alepskom boru
izgradio cijelu turističku priču, a to je možda i
najprofitabilnija biljna vrsta koja kod nas uspijeva jer sjenom
koju pruža posjetiteljima puni hrvatski proračun.
Alepski bor autohtona je vrsta južnog Jadrana, no sađena je i na
sjevernom dijelu, u posljednje vrijeme i u sklopu pošumljavanja
nakon požara. Ovom je stablu dovoljan pedalj zemlje i izrast će
gotovo iz stijene. S vremenom će rastući stvoriti stabilno šumsko
tlo, osnovnu pretpostavku za sadnju drugih stabala kako bi na
nekada golom području niknula nova stabilna klimatogena
zajednica.
Odgovorno upravljanje
Vrijednost alepskog bora davno su prepoznali stari Grci koji su
ga sadili duž priobalja i na otocima. I šumari Austro-Ugarske
monarhije znali su da će njegovom sadnjom zaustaviti širenje
goleti. U novije vrijeme, uspješne hotelske kuće i turistički
centri oplemenjuju prostor sadnjom ove vrste i vode brigu da se
razvija u kontroliranim uvjetima.
Međutim, bor posljednjih desetljeća često nosi stigmu krivca
katastrofalnih šumskih požara. No, moramo se zapitati nismo li
sami krivi za mnoge od njih? Alepski bor ne gori sam od sebe,
požare uglavnom izazivaju neodgovorni pojedinci ili nastaju
uslijed vremenskih uvjeta kao što je grmljavinsko nevrijeme.
Ovo stablo karakterizira plitko korijenje koje ne prodire u
dubinu tla već se širi tankim slojem zemljane površine pa je čest
slučaj da se nakon nevremena i obilnih kiša sruši, iako je
djelovalo zdravo. Stoga je važno odgovorno upravljati javnim
prostorom i zelenim površinama gdje ova vrsta raste. Zelene
površine potrebno je redovno pregledavati, obuzdavati
nekontrolirano širenje bora, te provoditi sanitarnu sječu i
kresanje krošnji.
Požari – najveća prijetnja
Uslijed velikog grmljavinskog nevremena koji je ljeti prošle
godine pogodio Split i okolicu, došlo je do eskalacije požara na
brdu Perun iznad Podstrane i Vilara između Žrnovnice i Srinjina.
Nije to bio prvi požar na tom području – nakon 2017. kada je
vatrena stihija progutala borovu šumu, opasno tada zaprijetivši i
Splitu, u ovim požarima stradao je veliki broj mladih borova.
U požaru koji je poharao područje Parka prirode Biokovo, Gornjih
Tučepa i Podgore, učinjena je ogromna šteta, posebno na
stoljetnim šumama i u bogatim lovištima. Prema procjenama šumara,
opožareno je više od 800 hektara borove šume i niskog raslinja od
čega je izgorjelo više od 100 hektara crnog dalmatinskog i
alepskog bora. Potpuno je opustošeno i oko 70 hektara Državnog
lovišta Biokovo.
U pepelu je završio jedan od najperspektivnijih dijelova lovišta
s obzirom da se vatreni krak probio visoko u planinski masiv
ostavljajući za sobom kataklizmičke slike mjesečeve površine.
Višednevnim djelovanjem kanadera, vatrogasaca, šumara, lovaca i
stanovnika tog kraja, spriječena je veća šteta. U plamenu je ipak
završilo i nekoliko lovno-tehničkih objekata, čeka i automatskih
hranilica.
Kako je riječ o nepristupačnom terenu “presvučenim” debelim
naslagama borovih iglica čiji je sloj na mjestima veći od 70
centimetara, tek je obilna kiša u potpunosti sanirala požarište.
Inače, požar u Tučepima i Podgori koji je danima bjesnio tim
područjem, jedan je od najgorih prošle godine jer su, osim
stoljetnih borovih šuma, uvelike oštećene poljoprivredne
površine, a vatra je progutala također nekoliko kuća i vozila.
Simbol snage i upornosti
Bor spada u porodicu Pinaceae, zimzeleno je drvo, s dubokim
korijenjem i sposobnošću doživjeti i 500 godina. Ovo stablo može
narasti do 40 metara u visinu. Najstariji primjerci u Europi i
Sjevernoj Americi stari su više od tisuću godina. Postoji oko 120
vrsta borova, rasprostranjenih uglavnom po sjevernoj hemisferi.
Najzastupljeniji je obični ili bijeli i crni bor, ali postoji i
“plavi”, korejski, himalajski, “svileni” s dugim iglicama te
druge vrste.
Zajednička osobina svim vrstama je da mogu podnijeti mraz, sušu,
promjene temperature i onečišćeni zrak, zbog čega su nezamjenjivi
za pošumljavanje i formiranje ekoloških površina u blizini
industrijskih centara. Snažno korijenje probija se između stijena
pa je moguće vidjeti veliko stablo bora potpuno osamljeno na vrhu
planine.
Upravo zbog nevjerojatne otpornosti, u je svim kulturama simbol
snage, samostalnosti i upornosti. Grane su mu obavijene iglicama,
a njegov plod je šišarka. Smola ugodno miriše i koristila se u
ljekovite svrhe još u antička vremena.
U narodnoj medicini koristi se za liječenje bolesti dišnih
puteva, promuklosti, astme, reumatskih oboljenja i gihta.
Iskorištavaju se iglice, kora, mladi izdanci i smola. Ustvari,
cijela biljka je ljekovita.
Ljekovita šetnja borovom šumom
Sadrži eterična ulja koja djeluju antibakterijski, antigljivično,
a čini se i antivirusno. Preparati izrađeni od bora vrlo su
ugodni za upotrebu i ne izazivaju nuspojave. Njegov miris, koji
potječe od alfapinena, betapinena, limonena i drugih sastojaka –
ljekovit je sam po sebi, tako da su još liječnici starog svijeta
preporučivali pacijentima jutarnje šetnje predjelima na kojima
rastu ova stabla.
Hipokrat je četiri godine proučavao izuzetno zdravlje
stanovništva grčkog otoka Tasos prilikom čega je ustanovio da je
jedan od razloga borova šuma kojom je otok bio prekriven. Primjer
drevnih doktora slijede i njihovi današnji kolege koji
pacijentima s problemima s plućima i štitnom žlijezdom,
uznemirenošću i stresom, preporučuju šetnju borovom šumom.
Imena Borislav, Borka, Velibor i slična ukazuju na veliko
poštovanje koje ovo zimzeleno stablo uživa kod ljudi. Bor se
redovno spominjao u najstarijim narodnim pjesmama. Kod većine
slavenskih naroda poznata je pjesma “Rasti, rasti, moj zeleni
bore”. Mnogi od nas upoznati su s frazom “visok kao bor”, ali i
onom za ruke izmučene radom – “ispucale mu ruke kao borova kora”.