Globalni sporazum o plastici, koji se reklamira kao najvažniji ekološki sporazum od Pariškog sporazuma iz 2015., trebao bi se pregovarati u Južnoj Koreji tijekom sljedećeg tjedna.
Jedan od najboljih klimatskih medija, Carbon Brief, napravio je
sažetak najvažnijih aspekata Sporazuma o plastici i njihovim
implikacijama na klimatske promjene. Proizvodnja, uporaba i
odlaganje plastike odgovorni su za oko pet posto globalnih
emisija stakleničkih plinova, a obično se proizvode od fosilnih
goriva. Očekuje se da će proizvodnja plastike biti jedan od
vodećih pokretača rasta potražnje za naftom u nadolazećim
godinama.
Na petom i posljednjem zakazanom zasjedanju Međuvladinog
pregovaračkog odbora UN-a o plastičnom onečišćenju (INC-5),
zemlje članice se nadaju da će dovršiti i odobriti tekst
“međunarodnog pravno obvezujućeg instrumenta o plastičnom
onečišćenju”, piše Carbon Brief. Mjere za smanjenje upotrebe
plastike bit će ključni dio programa jer oko 90 posto emisija iz
plastike dolazi iz proizvodnje. Tijekom pregovora zemlje će
raspravljati o postavljanju ciljeva, odgovornosti i mjerama
transparentnosti.
Sporazum treba ratificirati
Analiza Carbon Briefa pokazuje da bi bez ikakvog dogovora o
smanjenju proizvodnje plastike emisije iz tog materijala mogle
potrošiti polovicu preostalog proračuna ugljika za ograničavanje
zagrijavanja na 1,5 Celzijusa iznad predindustrijskih razina.
Carbon Brief ističe da je najbolji mogući ishod pregovora
ratificiranje pravno obvezujućeg sporazuma o suzbijanju
onečišćenja plastikom. Međutim, velika je opasnost da će zemlje
proizvođači nafte vjerojatno staviti veto na svaki takav
prijedlog.
Ako sporazum bude dogovoren, ugovor bi mogao odrediti različite
načine za postizanje općeg cilja. Prva “nejasna” opcija je da sve
zemlje rade na ostvarenju cilja prema vlastitom nahođenju, bez
ikakvih postavljenih obaveza. Druga opcija koja zahtijeva nešto
veću odgovornost bila bi da zemlje postave vlastite dobrovoljne,
pravno neobvezujuće i neprovedive mjere. To bi bilo slično
klimatskim obećanjima (“nacionalno određeni doprinosi”) koje
zemlje podnose prema Pariškom sporazumu.
Najprovedivija metoda na stolu bila bi postavljanje pravno
obvezujućih ciljeva za svaku zemlju, piše Carbon Brief. To bi
moglo funkcionirati kao Montrealski protokol, koji je kasnije
uspješno smanjio globalne emisije tvari koje oštećuju ozon. Da bi
postavile ciljeve, zemlje bi se trebale dogovoriti o osnovnoj
godini za mjerenje, cilju i roku za njegovo postizanje.
Kako ograničiti plastiku?
Na primjer, na posljednjem skupu pregovora (INC-4) ranije ove
godine u Ottawi, Ruanda i Peru iznijeli su globalni cilj za
smanjenje od 40 posto u odnosu na razine iz 2025. do 2040. Prema
ovom scenariju, plastika bi emitirala 52 giga tona CO2 do 2050.
Drugi su predložili ograničenje proizvodnje plastike na razini od
2025. – scenarij prema kojem bi proizvodnja, uporaba i odlaganje
plastike do 2050. emitiralo 76 milijardi tona CO2.
Pritom, jedna bi stranka mogla staviti veto na bilo koju odluku,
slično procesu pod klimatskim režimom UN-a. WWF upozorava da to
“može rezultirati stagnirajućim i mrtvim ugovorom, nesposobnim za
prilagodbu promjenjivom razvoju i okolnostima u budućnosti”.
Razvijene zemlje već su optužene da su pokleknule pod pritiskom
lobista koji žele izbjeći bilo kakva ograničenja proizvodnje
plastike na međunarodnim pregovorima. Prema analizi CIEL-a, na
posljednjem skupu razgovora registrirano je 196 lobista za
fosilna goriva i industriju, u odnosu na 143 koliko ih je bilo
registrirano na prethodnim raspravama u Nairobiju.
Hoće li svi prihvatiti Sporazum?
Proizvodnja plastike “egzistencijalno” je pitanje za zaljevske
zemlje čija se gospodarstva trenutno oslanjaju na kontinuirano
vađenje nafte i plina, ističe Carbon Brief. Kao rezultat toga, te
zemlje vjerojatno neće “pregovarati u dobroj vjeri” na INC-5 i
“nikada neće prihvatiti ugovor u kojem se spominje proizvodnja
plastike, jer je to njihova slamka spasa”. Ovo se može riješiti
tako da se odustane od konsenzusa i da se i nepotpisnice obveže
međunarodnim pravom na poštovanje Sporazuma.
Ključni ishodi pregovora uključuju donošenje odluke o mehanizmu
glasovanja kao rezervi ako se konsenzus ne može postići. UN-ov
klimatski režim mora donositi sve odluke konsenzusom jer pravila
o tome kako donosi odluke – uključujući glasovanje – nikad nisu
dogovorena.
Carbon Brief također ističe kako iako INC-5 može govoriti o
ograničavanju razina proizvodnje, ta tema nije ušla u raspravu o
dekarbonizaciji petrokemijske industrije. Mnogo je faktora za to,
uključujući političke i neizvjesnost oko drugih klimatskih mjera.
Međutim, dekarbonizacija plastike pitanje je Okvirne konvencije
Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (UNFCCC). Iako UNFCCC
ne može donositi odluke o proizvodnji plastike, može postaviti
okvire za transparentnost.