Velika mesinska kriza saliniteta koja se dogodila na Mediteranu prije 5.98 i 5.33 milijuna godina pretvorila je Sredozemlje u gigantski slani bazen, a sada napokon znamo kako se to točno dogodilo.
Premda sporost geoloških i klimatskih događaja stvara iluziju
stabilnosti, omogućavajući vrstama dovoljno vremena da se
evolucijski naviknu na prirodne procese klimatske i geološke
promjene, zanimljivo je promatrati te trendove iz današnje
perspektive i naših ubrzanih klimatskih promjena.
U 19. stoljeću, švicarski geolog i paleontolog Karl Mayer-Eymar
proučavao je fosile zaglavljene između slojeva sedimenata gipsa,
bočatih i slatkovodnih sedimenata, identificirao ih kao taložene
neposredno prije kraja miocenske epohe te je tu fazu isušivanja
Mediterana nazvao mesinski period po gradu Messini na Siciliji u
Italiji.
Danas, zahvaljujući analizi izotopa klora sadržanih u soli
izvađenoj s dna Sredozemnog mora, znanstvenici su uspjeli
identificirati dvije faze ovog događaja ekstremnog isparavanja.
Kako je presušio Mediteran?
Do sada je bio nepoznat proces kojim se milijun kubičnih
kilometara soli nakupilo u mediteranskom bazenu u tako kratkom
vremenskom razdoblju. Zahvaljujući spomenutoj analizi izotopa
klora sadržanih u soli izvađenoj s dna Sredozemnog mora,
znanstvenici su saznali da je prva faza trajala 35.000 godina, a
druga znatno kasnija 10.000 godina. Između tih faza sušenja,
razina mora mogla je biti stabilna i stotinama tisuća godina.
Tijekom prve faze, koja je trajala otprilike 35 tisuća godina,
taloženje soli, odnosno isušivanje mora dogodilo se samo u
istočnom Sredozemlju (Levant). Zatvaranje Gibraltarskog tjesnaca
spriječilo je dotok vode iz Atlantskog oceana u Sredozemlje. Ova
izolacija dovela je do drastičnog smanjenja vodene mase zbog
isparavanja koje je bilo brže od dotoka vode iz rijeka. Uzrok je,
dakle, bio ograničenje razmjene voda s Atlantikom na Gibraltaru.
U drugoj fazi došlo je do isušivanja, odnosno nakupljanja soli u
cijelom Sredozemlju. Tijekom tih 10.000 godina Mediteran je
isparavao jako brzo te je razina mora pala za 1,7 pa do 2,1
kilometar. Današnje znanstvene studije pokazuju da je u tom
razdoblju ovo more izgubilo 70 posto volumena vode. Ovaj izniman
događaj prekrio je dno Sredozemnog mora slojem soli debelim i do
tri kilometra.
Globalno hlađenje
Kraj miocena bio je razdoblje globalnog hlađenja koje je
uzrokovalo pad razine mora. Manja količina vode u oceanima
smanjila je dotok u izolirane bazene poput Sredozemnog. Klimatski
uvjeti postali su sušniji te je smanjenje padalina dodatno
smanjilo priljev vode iz rijeka u more. Toplija klima regije
uzrokovala je povećano isparavanje vode iz Sredozemnog bazena, uz
istovremeno ograničen dotok svježe vode.
Smatra se da je ovaj spektakularni pad razine mora imao
posljedice na kopnenu faunu i na mediteranski krajolik. Također
je došlo do lokaliziranih vulkanskih erupcija zbog rasterećenja
Zemljine kore, kao i generirajući globalne klimatske učinke zbog
ogromne depresije uzrokovane razinom mora povlačenje. Vulkanska
aktivnost ne uključuje, primjerice, komiški vulkan na otoku Visu,
koji se do tada već ugasio, ali su brojni današnji aktivni
mediteranski vulkani bili aktivni i u razdoblju mesinske krize
saliniteta.
Kriza je završila prije otprilike 5,33 milijuna godina kada se
Gibraltarski tjesnac ponovno otvorio, što je omogućilo naglo
preplavljivanje Sredozemlja vodom iz Atlantskog oceana, događaj
poznat kao Zanklijska poplava.
Ovi rezultati, objavljeni u časopisu Nature Communications ovog
mjeseca te pružaju bolje razumijevanje prošlih ekstremnih
geoloških fenomena, evolucije mediteranske regije i uzastopnih
globalnih posljedica.