Jeste li ikad bili u situaciji da buljite u dno kutije keksa koju ste upravo ispraznili? Nemojte se osuđivati - vaš je mozak predodređen da pojede taj keks i sljedećih deset jer se radi o automatskoj reakciji poput bijega od izvora nagle buke.

No odupiranje keksima, čipsu, kolačima ili čokoladi ne mora nalikovati na konstantnu borbu snage volje i žudnje, možete koristiti istu znanost koju koristi industrija hrane kako bi nam njihovi proizvodi bili neodoljivi, prenosi savjete stručnjaka CNN.

Našim precima šećer, sol i masnoće bili su neophodni za preživljavanje pa su razvili žudnju za njima. No, s obzirom na to da su te namirnice bile rijetke našim precima nije bila potrebna snaga volje da im se odupru. Zbog toga je dio mozga koji regulira snagu volje evolucijski mlađi i lako ga nadvlada primitivniji dio koji upravlja žudnom.

No u proteklih 200 godina počeli smo proizvoditi hranu koja se sastoji od čistog šećera, soli i masnoća. Naš se okoliš promijenio no naš mozak i tijelo nisu se prilagodili navali takve hrane koja izaziva pojačano zadovoljstvo.
Tzv. brza hrana posebno intenzivno aktivira naše centre zadovoljstva u mozgu, iste na koje utječu droge i alkohol. Svaki puta kad unesete šećer mozak otpušta dopamin, poznat kao hormon sreće, i dobro se osjećate.

Industrija hrane troši milijune kako bi otkrila neodoljivi omjer šećera, soli i masnoća. Takva hrana zaobilazi mehanizme kojima se regulira osjećaj sitosti i zbog toga ih možemo jesti čitav dan i ne osjećati sitost. S vremenom naša tijela postanu manje osjetljiva na tu hranu pa je moramo unositi više kako bi se oslobodila ista količina dopamina. Poput dizajnerske droge u dostupnoj ambalaži.

S obzirom na to da naš mozak voli šećer proizvođači hrane stavljaju ga u gotovo sve i danas 74 posto hrane u prodavaonicama ima dodatne zaslađivače uključujući umake za salate ili umake za tjesteninu.

Dječja hrana ima čak i više šećera - čak 85 posto proizvoda. Ne samo da taj šećer osigurava dodatne kalorije nego on 'bombardiranjem' mozga povećava žudnju za hranom.

Stoga liječnica Darria Long Gillespie preporučuje da se prvo stane na kraj borbi između žudnje i snage volje najjednostavnijim koracima koji mogu potaknuti zdravo ponašanje a utemeljeni su u znanstvenim istraživanjima.

Nemojte baciti taj keks, nego usmjerite napore da smanjite nevidljive šećere u prehrani što će s vremenom povećati prag osjeljivosti na šećer i trebat ćete ga manje.

Ona predlaže da se na svakom proizvodu potraži šećer u bilo kojem obliku i ako je naveden među prvih pet sastojaka taj se proizvod treba tretirati kao desert i potražiti neki drugi. Uz to predlaže da se prigrle novi okusi. Većina industrijski prerađene hrane temelji se na šećeru i soli, no treba potražiti druge - kisele, gorkaste ili umami okuse koji stvaraju osjećaj sitosti uz manje unesene hrane. Stoga se može posegnuti za prilozima uz meso poput ukiseljenog povrća, gljiva, umaka od rajčice ili parmezana i žudnja za solju počet će se smanjivati.

Kao treći korak Gillespie preporučuje održati kontrolu nad porcijama jer hranu poput keksa ili čipsa prestajemo jesti ne kad smo siti nego kad smo ispraznili kutiju ili vrećicu. Istraživanja su pokazala da će ljudi pojesti manje kad im se da nekoliko manjih zasebno pakiranih čokoladica nego jedna veća. Stoga stavite željenu količinu u tanjur i čak i ako odete po repete još uvijek ćete pojesti manje nego da je kutija keksa pred vama, kaže Gillespie.