U iregularnim i izuzetno kontroverznim izborima prošle nedjelje, Venezuela je izabrala članove nove ustavotvorne skupštine, tijela koje će predsjedniku Nicolasu Maduru dati još veću kontrolu nad ovom podijeljenom zemljom u kojoj vlada sve veći kaos.
Za vrijeme i nakon izbora, za vrijeme kojih je u masovnim
prosvjedima ubijeno desetoro ljudi, vlada je nastavila s
uhićenjima oporbenih političara, a SAD je uveo nove sankcije
Maduru i drugim predstavnicima venezuelanskih vlasti. Osim kaosa
i nasilja, zemlja pati od kronične nestašice hrane i lijekova.
Povodom najnovijeg razvoja događaja u Venezueli, novinar Slatea
razgovarao je s profesoricom emeritusom političkih znanosti i
latinoameričkih studija Terry Lynn Karl, autoricom knjige Paradox
obilja: Naftni procvati i petro-države.
Kolaps bogate zemlje s najvećim zalihama nafte na svijetu
Lynn Karl ocjenjuje da je nevjerojatni aspekt venezuelanske krize
to što svjedočimo kolapsu velike, bogate, moderne države koja ima
i demokratsku i autoritarnu tradiciju, koja je samo nekoliko sati
udaljena od SAD-a i koja ima najveće svjetske zalihe sirove
nafte. Ovaj scenarij mogao bi dovesti do izbjegličke krize,
proširiti nestabilnost u regiji i još više proširiti kriminal u
Centralnoj Americi i na Karibima, ali i do građanskog rata u
samoj Venezueli.
Korijen same krize je kolaps demokracije i dvostranačkog sustava
u zemlji. Naravno, očiti razlozi krize su pad cijena nafte,
pretjerana ovisnost gospodarstva Venezuele o ovom energentu,
pretjerano trošenje Madurove vlade i one njegovog prethodnika
Huga Chaveza, nedostatak ograničenja i protuteža u državi te
“ultra-predsjednički” sustav koji se oslanja na izvanredne
dekrete, proganja disidente i koji je ogrezao u korupciju.
Međutim, problem s ovakvim tumačenjem je taj što je sve navedeno
postojalo i u dosadašnjoj demokraciji. Dvostranački sustav je
propao i doveo do uspona Chaveza jer nije činio ništa za
siromašne. Slogan iz tog vremena bio je: “Gdje je novac od
nafte?”
Ali Chavez je nastavio raditi ono što su i dotadašnje vlade
radile prije njega – previše se oslanjao na prihode od prodaje
nafte. Nafta čini čak 96% izvoza Venezuele. Chavez je potratio
devize koje je država na ovaj način zaradila subvencijama za
siromašne: od povlaštene cijene benzina i hrane do besplatnog
stanovanja i zdravstvene skrbi.
Sve vlade u Venezueli trošile su novac kojeg
nema
Sve je to bilo itekako potrebno i pohvalno, ali ne može se
trošiti novac kojeg nema, što će na kraju upropastiti državu,
upozorava Lynn Karl. U Venezueli vlada mit da prihodi od nafte
mogu pokriti sve što država želi raditi. Ta zabluda je stvorila
iste probleme i za Chaveza i Madura i za vlasti prije njih, pa i
za vojnu huntu iz pedesetih. Ali to nije samo problem Venezuele.
Ista nevolja muči Irak, ali i druge izvoznike nafte. Nemoguće je
voditi gospodarstvo utemeljeno na jednom dobru čija cijena je
ekstremno nestabilna.
Razlog zašto Chaveza brojni Venezuelanci smatraju herojem je taj
što je dvostranački sustav činio istu stvar: trošio je novac koji
nije imao i postao sklerotičan i korumpiran. U biti je radio sve
što i sadašnji sustav, samo je u tom trenutku postojao
“spasitelj” – Chavez. Neoliberalne mjere štednje koje je uveo
predsjednik Carlos Andres Perez u svom drugom mandatu krajem
osamdesetih godina, čime je pregazio svoja obećanja o pomoći
siromašnima, izazvale su ogromnu socijalnu eksploziju. U
tadašnjim prosvjedima, koje Venezuelanci zovu Caracazo,
sigurnosne službe su ubile više prosvjednika nego danas –
stotine, a po tvrdnjama mnogih i tisuće.
Kad je, nakon neuspješnog puča 1992. Chavez došao na vlast
izborima 1998., stvari su se u početku zaista popravile, čemu je
svakako doprinio i istovremeni rast cijena nafte. Ali Chavez se
pravio kao da ima dovoljno novca za financiranje svega, a kad
trošite novac koji nemate, postoje samo dvije opcije: jedna je da
se zadužujete, druga da ga tiskate. Venezuela je tiskala ogromne
količine novca, kao što to uostalom radi i SAD. No postoji
ključna razlika: dok su američki dolari najtraženija globalna
valuta, venezuelanski bolivari ne trebaju nikome. Predvidljivi
rezultat je bla inflacija koja se sada procjenjuje na 720%
godišnje.
Maduro nije Chavez
Ipak, Maduro nije isti kao Chavez. Dok je Chavez tražio
legitimitet za svoje reforme na izborima, na kojima je redovito
pobjeđivao, Maduro ne provodi slobodne i poštene izbore za
ustavne reforme kao njegov prethodnik i mentor. U neku ruku,
Chavez je umro na vrijeme da ostane uvelike poštovan i voljen
među svojim pristašama, što nije slučaj s Madurom. Sadašnji
predsjednik jednostavno nije lider kao Chavez koji je bio
autoritaran, ali karizmatičan, zaključuje Lynn Karl. Venezuelanci
su se mogli poistovjetiti s njim, kako s njegovim idejama da u
tako bogatoj zemlji ne bi trebalo biti toliko siromašnih, tako i
s njegovim porijeklom i nastupom. Zbog toga je dobivao izbore, za
razliku od Madura.
Građanski rat je sada realna mogućnost jer u Venezueli gotovo
svatko ima oružje, a zemlja je duboko podijeljena, ocjenjuje Lynn
Karl. Dok Madurovi pristaše tvrde da su krivci za gospodarsku
krizu bogataši i SAD, oporba je podijeljena između sebe. Jedan
dio oporbe želi povratak na mjere štednje i neregulirano tržišno
gospodarstvo i skloniji je nasilnoj konfrontaciji nego ikakvim
pregovorima s vladom. Drugi dio oporbe je stranka zvana Primero
Justicia koja zagovara institucionalni put prema izlasku iz
krize. No prvo krilo oporbe bolje je povezano sa SAD-om i
predstavlja sukob kao onaj između kapitalizma i socijalizma.
Stoga je bitno da SAD ne poduzima unilateralne poteze jer to samo
služi kao potvrda Maduru da se radi o američkom pokušaju smjene
režima, smatra Lynn Karl. Osim toga, potreban je embargo na uvoz
oružja u Venezuelu, jer zadnje što treba toj zemlji u ovakvoj
situaciji je još oružja, ističe ova analitičarka, piše
index.hr
