'Riječ je o pravnoj bitci u kojoj se treba boriti pravnim sredstvima, a ne politizirati i iznositi cijeli niz netočnosti koji se čuje u javnosti posljednjih dana', ističe Nobilo
‘Sve je to za unutarnjopolitičke svrhe, manipulacija’, tako je Anto Nobilo, odvjetnik koji je u Hagu branio Tihomira Blaškića,
ocijenio najavljene pravne, političke i diplomatske aktivnosti kojima
je vlada najavila lomiti presudu za udruženi zločinački pothvat.
‘Riječ
je o pravnoj bitci u kojoj se treba boriti pravnim sredstvima, a ne
politizirati i iznositi cijeli niz netočnosti koji se čuje u javnosti
posljednjih dana’, ističe Nobilo, svjestan da je politiku, iz ovih ili
onih razloga, ipak nemoguće izbjeći pa podsjeća da ‘svaki sud ima neke
političke ciljeve, primjerice, borbu protiv kriminala, pa je i Haški sud
imao politički cilj, ali uspostavu mira i pravde na Balkanu. No, u
domaćoj je politici stalnoprisutna zamjena teza umjesto iznošenja
istine’.
Što se tiče mogućih akcija koje je već trebalo poduzeti, Nobilo smatra
da se sve moglo izbjeći i to ‘još ’95. kada je HDZ-ova vlada trebala
postupati u skladu sa zakonima Republike Hrvatske, procesuirati ubojice,
palikuće i pljačkaše, pa sada ne bi bilo manipulacija, kao ni prozivki
oko toga tko je veleizdajnik zbog brijunskih transkripata’. Ponavljajući
da je naglasak na pravnoj borbi pravnim sredstvima, Nobilo smatra da ni
diplomatski pritisak, kao pritisak drugih umjesto Hrvatske i njezino
traženje statusa ‘prijateljice suda’, nema smisla jer joj je to već
odbijeno i to još u fazi rasprave i ne samo u ovom slučaju’.
Da je riječ o zakašnjelim akcijama, koje ipak imaju nekog smisla premda šanse nisu najveće iako uvijek postoje, smatra i Čedo Prodanović, također odvjetnik s haškim iskustvom, koji je neko vrijeme zastupao Ivana Čermaka.
Naime, ‘angažman pravnih stručnjaka je potreban i važan’, ističe
Prodanović, objašnjavajući da je ‘njihova pomoć potrebna oko
interpretacije jer činjenice nisu sporne, ali potreban je jak
autoritativan stav oko neodrživosti teze o udruženom zločinačkom
poduhvatu’.
Je li vlada mogla poduzeti išta ranije i drugačije kako ova
priča ne bi imala trenutan ishod, Prodanović nije uvjeren jer ‘ipak smo
mi mali miševi, pa se može nagađati je li se moglo tužiti nekog drugog’,
a što se tiče ‘prijateljstva sa sudom’, i on podsjeća da je to
odbijeno, ali i da vlada ne sudjeluje u postupku’. ‘Osim angažiranja
pravnih stručnjaka, sve ostalo služi samo domaćoj političkoj uporabi’,
zaključuje Prodanović.
Drugačijeg je mišljenja Vesna Škare Ožbolt, bivša zamjenica predstojnika Ureda predsjednika Franje Tuđmana,
za koju su ‘ključ priče obaranje udruženog zločinačkog poduhvata i
brijunski transkripti’. Smatra da je ‘upitan način kojim su se oni našli
u Haagu, jer to nije bilo redovnim putem te da treba ispitati njihovu
vjerodostojnost, podsjećajući pritom i na problem cvrčaka.
Sudu treba
dostaviti, a on to bi trebao uzeti u obzir srpske planove evakuacije iz
Krajine te civilnu dokumentaciju koja bilježi život Srba na tom području
koja evidentno dokazuje da Hrvatska nije imala nikakav plan etničkog
čišćenja, niti stvaranja udruženog zločinačkog poduhvata, što je
uostalom problematičan termin i u međunarodnoj vojnoj praksi’.
