Dvije su pojave rak rana za praksu demokracije u Uniji: tzv. intergrupe i političko-industrijski forumi
Slučaj njemačkog europarlamentarca Karla-Heinza Florenza ponovno je pokrenuo raspravu o odumirućoj demokraciji u srcu Europe. Naime, Florenz je krajem 2010. osnovao Europsku grupu za sirove materijale,
klub zastupnika i biznismena, i to zajedno s Paulom Rubigom, čovjekom
koji sjedi u europskom saboru, a istovremeno je direktor u kompaniji
koja se bavi metalima.
Nedugo kasnije, njemački je zastupnik predložio
amandmane vezane za recikliranje sirovih materijala, baš kao i za
politiku kupovanja novih sirovina s drugih kontinenata, izravno
pogodujući kompanijama s čijim je predstavnicima osnovao klub, piše New
Europe.
Nipošto nova praksa, no skandalozno je kako novi izglasani kodeks
ponašanja europarlamentaraca ni na koji način ne utječe na zloupotrebu
političkih funkcija u Bruxellesu. Po koruptivnoj alijansi poslovnog i
političkog sektora najžešće je dosada opalio The Sunday Times koji
je početkom prošle godine organizirao tajnu operaciju u kojoj su se
novinari predstavili kao lobisti te u zamjenu za iznose do 100.000 eura
tražili od zastupnika promjenu zakona. Od 60, ponudu je prihvatilo njih 14.
Uslijedila je interna istraga Corporate Europe Observatoryja koja je,
između ostalog, otkrila da je gorespomenuti Karl-Heinz Florenz u 2008.
prijedloge kompanije za čelik Eurofer doslovce predložio kao amandmane u
europskom zastupničkom domu. Iako se u intervjuu New York Timesu
požalio da je previše lobista oko europskog parlamenta te da gnjave
zastupnike, to se nije nikako odrazilo na istinitost činjenice da su
njegovi savjetnici pozavršavali kao savjetnici i menadžeri u tvrtkama
koje su ga navodno maltretirale.
Dvije su pojave rak rana za praksu demokracije u Uniji: tzv. intergrupe i političko-industrijski forumi.
Intergrupe su nadstranački klubovi zastupnika koji se okupljaju oko
zajedničkog interesa. Evo par naziva: Prijatelji Izraela, Prijatelji
slobodnog Irana i Tibeta, Potrošač i zdravlje, Nebo i svemir… i tako
redom. Problem je što je od njih osamdesetak tek 25 registrirano (prema
izvještaju opservatorija Corporate Europe), dakle, podaci o tome kako se
financiraju, na što troše novac i s kime su u dosluhu, uglavnom ne
postoje.
Druga i daleko opasnija formacija su političko-industrijski forumi,
skupine biznismena, lobista i zastupnika koji se okupljaju izvan
parlamentarnih institucija i nisu vezane za etičke kodekse i pravila o transparentnosti.
Kako u njima funkcioniraju stvari dovoljno govori podatak da Forum za
europsku energiju plaća parlamentarcima put na Arktik, koji sponzirora
velika naftna kompanija ili, recimo, da lobisti plaćaju članarinu u
navedenim skupinama u iznosima od 5000 do 25.000 eura godišnje.
Većina poslovnih grana, navodi dalje izvještaj, ima svoj
političko-industrijski forum. Telekomi, software, financijski servisi,
oružje, energija, građevina, farmacijska industrija… i uglavnom u
njima sjedi od 30 do 70 zastupnika. Najveća je grupa Kangaroo koja broji
njih 150. Naravno, nije problem u lobiranju kao takvom, no korupcijski
skandali i notorna netransparentnost intergrupa, odnosno forum,a dovela
je interne promatrače do zaključka da su interesni klubovi zastupnika u
najmanju ruku poligoni za ostvarivanje profita velikih kompanija.
Političko-industrijske forume uglavnom vode predstavnici poslovnog
sektora, kao, naprimjer, Forum za automobile i društvo kojim predsjeda
Međunarodna automobilistička federacija ili, pak, Europski parlamentarni
forum za financijske servise čije tajništvo vodi
lobističko-konzultantska firma.
Modus operandi je predvidljiv. Uključeni zastupnici tetoše se večerama,
putovanjima, smještajem u luksuznim hotelima i tome slično.
Opservatorij, primjerice, navodi da je spomenuta grupa Kangaroo bila
ključna u popuštanju europske zakonske regulative po pitanju testiranja i
odobravanja kemikalija. Forum pod nazivom Europska internetska
fondacija u kojem sudjeluje 60 zastupnika, upotrijebljen je kao
lobistička fronta kompanija poput Microsofta.
Gdje je u svemu tome interes građana Europske unije,
čini se kao totalno arhaično pitanje. Naime, zastupnici europskog
parlamenta u sasvim su drukčijoj političkoj poziciji nego zastupnici
nacionalnih sabora. Nema toliko homogenosti među strankama iste
ideološke provenijencije, idejne dosljednosti, a i osjećaj odgovornosti
prema glasačima negdje preko granice praktički kao da ne postoji.
Kako
Unija funkcionira kao birokratska i ekonomska nadstruktura u postojećem
sustavu nacionalnih država, čini se da su europski parlamentarci više
tehničko osoblje za pogodovanje najboljim ponuđačima, nego politički
subjekti u obrani interesa javnosti. Već smo odavno potrošili simbolički
kapital riječi demokracija. Pitanje je samo kada će netko imati
hrabrosti i retorički je pokopati.
